"Pitanje (ne)sankcioniranja Milorada Dodika dolazi u jako interesantnom vremenu za slovenačku vladu, koja se godinu dana prije izbora već nalazi u predizbornoj kampanji – samo ove sedmice smo imali i donošenje presude za Trentu Janezu Janši i aferu Kaligador. I u tom smislu se vlada ne bavi vanjskopolitičkim pitanjima, nego samo pitanjima vezanima uz unutaršnje poslove i zaključcima reformi koje su nužne za osiguranje novog mandata. 

Da je pitanje (ne)sankcioniranja Milorada Dodika došlo u 2023. ili 2024., situacija bi vjerovatno bila drugačija, pogotovo jer bi se više pričalo i u slovenačkim medijima o tome što zauzvrat stvara pritisak na političku elitu da uradi nešto", ocjenjuje Faris Kočan.

On je profesor na Fakultetu političkih nauka u Ljubljani gdje je i predsjednik Centra za vanjsku politiku. Rođen je u Beranima, u Crnoj Gori.

U slovenačkim medijima ovih dana intenzivno je komentirao faktičko odbijanje zvanične Ljubljanje da, slijedeći primjere Njemačke i Austrije, uvede sankcije predsjedniku entiteta RS.

Kočan u razgovoru za Politicki.ba objašnjava prvo kako je došlo do toga da Slovenija prizna Palestinu kao nezavisnu državu.

Koristi od akcija

"U nekom trenutku – iako je situacija drugačija jer je riječ  o ratu – većinsko mišljenje bilo  na strani priznanja (javno mišljenje kao presudan faktor za odluke vezane uz vanjsku politiku u Sloveniji), pa je onda došlo do tog priznanja. 

I ovdje stavljam još jako bitan kontekst: do priznanja Palestine je došlo radi toga što se je predsjednik Vlade tako odlučio, ne ministrica vanjskih poslova. 

Ona u toj konstalaciji, pogotovo od afere Litijska dalje (od aprila 2024 nije više predsjednica Socijalnih demokrata (SD)), nema više značajnu ulogu u slovenačkom političkom prostoru. 

I na takav način se vidi funkcioniranje slovenačke vanjske politike – ako ne postoji jasan pritisak sa strane javnosti (što stvara ideju na to pitanje i da odradiš nešto, donosi političke poene), onda se čeka odluku Evropske unije. Tako da sadašnja neodluka nije niti neočekivana niti razočaravajuća, obzirom na aktivnosti vanjske politike Slovenije. 

Da je zaista postojala ideja sankcioniranja Dodika, onda bi se to desilo zajedno sa Njemačkom i Austrijom. Nakon toga, sve teže i teže se donosi takva odluka gdje se ne možeš sakriti iza leđa partnera", objašnjava Kočan za Politički ba. 

Ističe i da su mnogo veće šanse da ni Evropska unija ne uradi ništa, pa da i to oblikuje stav vladajućih da bi suprotno bilo 'drastičan potez' u svrhu dosadašnje logike djelovanja slovenačke vanjske politike. 

"Ako uzimamo u obzir činjenicu, da postoji trokut akterstva vanjske politike na relaciji narodna skupština – ministarstvo vanjskih poslova – kabinet predsjednika vlade, onda postaje jasno, da nije došlo do momentuma u kojem postoji pritisak bilo kojeg od troje aktera, da dođe do sankcija. 

Secesionizam od 2006. naovamo

I u tom smislu se mogu tumačiti stavovi Ministarstva vanjskih poslova.

 Ako će doći do napretka na razini EU, onda dobro, stvoriti će se kontekst u kojem se  sankcije u unutaršnjem trokutu mogu 'pogurati'. Ako ne, onda tih sankcija neće biti", poručuje Kočan.

Ističe i da Milorad Dodik i njegova politika nisu ništa novo. Secesionistička retorika i/ili politika narušavanja svega što se je odradilo nakon Dajtonskog sporazuma u BiH na državnom nivou kroz ideju prava do otcepljenja i/ili priključivanja Srbiji je tu – jednom više jednom manje snažno –  od 2006. godine naovamo. 

"I međunarodna zajednica je sa Dodikom igrala tu igru, ili plesala taj tango. 

I sad se Dodik našao u situaciji gdje domaći pravosudni sistem po prvi put procesira političara radi neustavnog djelovanja. Zato su i njegove  reakcije  drugačije, radikalnije – jer se bori za politički opstanak. I ovdje se dolazi do drugačijeg tanga – sad Dodik traži međunarodnu zajednicu ili pojedinačne aktere u njoj  koji bi podržali ideju političkog rješenja, kroz koje bi došlo do zaobilaženja državnih institucija i/ili države kao takve kroz dogovor. I taj kontekst bi morala Slovenija dovesti u EU, razumijevanje konteksta u kojem se BiH nalazi u ovom trenutku i posljedice koje taj novi kontekst dovodi za državu kao takvu – zaobilaženje državnih institucija stvara novi nivo neizvjesnosti za ustavni poredak BiH. I iskoristiti tu priču vezanu uz sankcije Dodika na nivou EU za to da se u miru razmatraju sljedeći koraci koje bi zaista donijeli efekat u BiH – a to je kako dalje sa EUFOR-om. 

Važnost EUFOR-a

Jer je EUFOR jedini, koji može asistirati kod hapšenja Dodika na način da ne bi došlo do oružanog sukoba (pucnjave) i potencijalnih žrtava na strani državnih organa i MUP-a. 

I na takav način doprinijeti ka funkcionalnosti državnih institucija i konsolidaciji države kao takve, koja štiti sve građane BiH i radi za njihov boljitak – svih konstitutivnih naroda i ostalih. 

U tom smislu je bitnije u tom trenutku kako se Slovenija, koja je upućena u društveno-političku realnost BiH i  kredibilan je partner EU po tom pitanju, može zalagati za rješenja koja jačaju državne institucije (u tom smislu asistiranje EUFOR državnim institucijama) i stvaraju uslove za funkcionalnu BiH nego sa pojedincima koji ruše ustavni poredak. 

I koji će ga i dalje rušiti, bez obzira na sve. 

Nije to prvi put, a možda će biti zadnji put, vjerovatno to niko – ni Dodik najverovatnije – ne zna. Ali ako će ta situacija trajati još dugo, i neće biti na stolu scenarija kako dalje, onda je najvjerovatnije minimum, kojeg bi Slovenija mogla da uradi, jeste zabrana prelazka slovenačkih granica za Dodika i zamrzavanje imovine u Sloveniji po uzoru Njemačke i Austrije radi rušenja ustavnog poretka BiH", zaključuje Kočan.