Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Do 90-ih, svakog Devetog maja, Dana pobjede nad fašizmom, pitao sam se kako su u Berlinu 40-ih mogli održavati one mamutske parade? Kako su mogli klicati Fireru i kako su mu u delirijumu dizali ruke začarani njegovim prijetećim govorima, urlanjima.

Pitao sam se kako su mogli slijepo slijediti i slaviti čovjeka, što je sve više postajao monstrum, koji je ubijao cijele narode, milione slao u krematorijume. Pitao se kako su poslije rata mogli kazivati da nisu znali za koncentracijske logore, za serijska ubijanja u cilju stvaranja više arijevske rase? Posebno nisam mogao pojmiti da su mnogi od tih bivših logorskiih čuvara živjeli gotovo do stotog rođendana. Jesu li imali savjest, jesu li imali noćne more? Ili su cijeli vijek bili bili bez srca i duše? 

Gledao sam Paradu pobjede iz Moskve. Do kostiju su plašili razni metalni monstrumi koji su izmišljeni i napravljeni s jednim jedinim ciljem da bi se uništio čovjek. Gledao kako jedan vođa sve silnije postaje kao onaj iz davnih parada straha pred Drugi svjetski rat. Gledao kako mu, kao prije osam desetljeća pred najveću svjetsku kataklizmu, s radošću pružaju ruku. Kliču hiljade ushićenih  uparađenih vojnika od kojih su neki, možda, upravo stigli sa ukrajinskih ratišta gdje se uništavaju lijepi gradovi, a u skloništima u najtežim mukama nestaju djeca, starci.

Berlin nekadašnjeg gubitnika, kojeg istorija nikada neće zaboraviti, podsjećao je na današnju Moskvu, sa sve blijeđim sjećanjima na nekadašnjeg pobjednika. U danu velikog jubileja 80 godina pobjede naprednog svijeta nad mrakom fašizma i najvećih pokolja u povijesti civilizacije, diktatoru iz Kremlja na slavlje je došlo tek nekoliko državnika.

Taj evropski Dan pobjede 9. maja u ovoj jubilarnoj 80. godišnjici totalno je podijelio svijet. Legendarna zajednička borba Amerikanaca, Rusa, Engleza i drugih do pada Berlina donijela je mir svijetu u proljeću1945. godine. Danas, nakon osam decenija donosi ovom planetu opasnost podijeljenih slavlja pobjede. U kojima se nekadašnji saveznici sada već gledaju preko nišana. Pitanje je vremena, kako neki vrhovni generali NATO saveza predskazuju, i prvih pritisaka na obarače nagomilanog oružja na obje strane.

Što više mjeseci i godina ovog trećeg milenijuma prolazi, sve više osjećamo da ne svjedočimo napretku civilizacije, nego napretku nezamislivih zločina, paničnom gomilanju oružja, atomskih bombi. Više nema nijedne države na svijetu, nijedne vlade koja govori o boljem životu svojih građana, nego samo o boljem arsenalu sredstava za ubijanje. Za koje se  nemilice daju puste milijarde, dok je gladnih sve više.

Poslije našeg rata opet sam se pitao kako danas  mogu  mirno i čak ponosno živjeti oni što su po Bosni i Hercegovini pravili logore, mučilišta. Oni što su nemilosrdno bombardovali naše gradove, ubijali djecu i nedužne baš kao i sada u Ukrajini. Kada gledam  tu zemlju što je nemilosrdno razaraju vidim našu domovinu i sve mi je nekako poznato.

Ipak, i poslije onog vremena kada su željeli unišititi BiH, nedostajali su mi ti Dani pobjede, jer u našem ratu nije bilo pobjednika.A, svi znamo koliko je bilo fašizma, nacionalizma što i dalje buja..

 Znam, uzalud nam ove priče, pisanja. Nemoćni smo pred gospodarima života i smrti svih nas nesretnika kugle zvana Zemlja. Možemo se ovako prazniti, lagati sami sebe da smo vlasnici svojih sudbina. A, ne možemo biti sigurni da ćemo sutra imati litar ulja, kilu brašna. 

Uz sve ovo bolje je da ne pomislim kako se brutalno, gotovo zločinački poigravaju sa Bosnom i Hercegovinom. Njenim budućim danima, godinama i ljudima koji ne mogu u miru da slave nijedan dan pobjede ni onaj 1945. ni onaj 1995. Jer pobjede nema, ima samo stalnih, izluđujućih nemira. Kao što je ponizno trčanje Milorada Dodika da gotovo poljubi ruku vladaru Rusije i tako pokaže političkom Sarajevu ko Baji može čuvati leđa. Tako svečanost jedne velike pobjede i odavanje pošte hrabrim sovjetskim vojnicima postaje sve nedostojnije prikazivanje poltronskog, podaničkog ponašanja promašenih, ne samo, balkanskih političara. U tom gadljivom ulizivanju Putinu, bez konkurencije, predvode Vučić i Dodik. Ovaj drugi,čak, uzvikuje da je njegov Vladimir imao pravo kada je odlučio napasti Ukrajinu.

Zato je najbolje što prije zaboraviti ovaj Dan pobjede 2025. Jer, on je bio najveći poraz onih koji su se najviše dali u pobjedi na fašizmom. Sada ga oni ovim ratom donose tvrdeći da se bore protiv neonacista. Dok gledam slike iz Ukrajine ne vidim nijednog nacistu. Samo do smrti uplašene ljude.

Sa strahom se pitajući da li  je ovo tek početak novog svjetskog sukoba poslije kojeg svijeta neće biti?!

Ili će preživjeli ponovo krenuti da se naoružavaju lukom i strijelom?