„Ako Iran završi kao još jedna razbijena zemlja brzo će postati jasno da je svaki pokušaj Teherana da se dogovori sa SAD-om bila iluzija i naivni ulazak u zemlju zamki. Ipak, i svi oni koji su završili u ruševinama (povijesti i fizičkog prostora), naknadno su postali svjesni kako su svi pregovori i dogovori uvijek bili samo dio obmane, nikad odstupanje od cilja“.

Ovo je prije nekoliko dana na hrvatskom portalu specijaliziranom za međunarodne odnose „Advance.hr“ napisao analitičar D. Marjanović. U daljem tekstu autor je podsjetio na slična iskustva „mirovnih pregovora“ sa SAD-om drugih država. Ovu zaniljivu analizu prenosimo uz određena skraćenja.  

OD GADDAFIJA DO SADAMA

„Popis je dugačak. Libijsko vodstvo na čelu s Muammarom Gaddafijem odlučilo je nakon više desetljeća otpora otvoriti se diplomatski Washingtonu i kao znak dobre volje eliminirati svoja oružja velikog uništenja (prije svega kemijsko oružje). Nije dugo trebalo da SAD pretvori zatopljenje odnosa u nogu koja, prvo polako, a zatim svom snagom razvaljuje vrata i uništava sve pred sobom. Gaddafi je ubijen u 2011., a Libija je pretvorena u trajno disfunkcionalnu zemlju i 14 godina kasnije, bez ikakve konkretne nade da bi se to moglo promijeniti“.

Primjer Sirije podjednako je ilustrativan, podsjeća kolumnista Advancea.

„Sirijski, sada već bivši predsjednik Bashar Assad, također je odmah po preuzimanju vlasti na početku stoljeća, mlad i zelen upao u klopku vjerujući da će odmrznuti odnose sa Zapadom i da će to biti početak nečeg boljeg, prosperitetnijeg. Klopka je funkcionirala na vrlo sličan način - kad se pojavila prilika krenulo je razvaljivanje vrata. U sirijskom slučaju to su bile islamističke radikalne snage, a ne direktna vojna intervencija jer se Rusija prepriječila i uspjela, uz značajne vojne i financijske izdatke, zadržati Siriju na okupu i neporaženu. Kasnije se Sirija ipak urušila kad su Rusija i Iran izgubili kapacitete da je više održavaju. No, iako je razbijanje Sirije trajalo duže, obrazac je isti - laskava ponuda, popuštanje opreza, razbijanje“.

„Može se reći da je u neku ruku slično prošla i Ukrajina“, smatra komentator. „Bivši predsjednik Viktor Janukovič vjerovao je da se može "dogovoriti" s obje strane, Istokom i Zapadom. Zapravo, bilo tko od ovih aktera čim pomisli da je "dogovor moguć" već je zaglibio toliko duboko u klopki da mu je sudbina zapečaćena, ali to još ne zna. U slučaju Janukoviča SAD se potrudio da pobuna na Majdanu može proći isključivo "smjenom režima", što se na kraju i dogodilo (i bio najveći pokretač za aktualni rat koji će uslijediti nekih 8 godina kasnije)“.

„Amerika ima jasnu dugoročnu vanjskopolitičku strategiju - eliminirati svaki kutak otpora, koliko god velik ili malen bio, i tek tada može mirno ići prema neminovnom cilju globalne dominacije. Zapravo to skoro da i nije Amerika u onom nacionalnom smislu, to su više neumoljive sile tržišnog kapitalizma koje nisu u stanju tolerirati čak ni najmanji prostor koji ne bi bio otvoren za eksploataciju. Amerika u svojim nacionalnim granicama je više kao hipnotizirana gomila vojske, novca i površnih ideologija koja služi održavanju i širenju ekonomskog modela koji ne poznaje granice.

I Saddam Hussein, koji je bio itekako vrijedan akter kad je trebalo pokušati prvi put uništiti Iran, nije bio u stanju shvatiti da ratuje prema istoku dok se klopka gradi iz smjera zapada. I on i Irak su uništeni početkom stoljeća.

„MAMLJENJE U KLOPKU“

Nema jednog jedinog slučaja gdje je bivši američki neprijatelj postao prijatelj da ne bi jednog dana nastradao. Unatoč tome mnogi od njih preferiraju egzistenciju u iluziji ovog srednjeg prostora, ne misleći previše na ono što neminovno slijedi. Zašto je to tako? Zapravo je vrlo jednostavno - svi akteri te vrste, bez obzira koliko i na kakav način bili demonizirani u prvoj fazi (dok su neprijatelj), maštaju u kupanju u rijeci slobodnog tržišta i investicijskog kapitala koji ih oblijeva. Tako obično i kreće faza dva (mamljenje u klopku) - Zapad, prvenstveno SAD, nudi ružičastu budućnost i "novu stranicu". Sve što je bilo će se zaboraviti, a budućnost donosi korporativni kapital, zajedničko sudjelovanje za stolom gdje se dijeli kapitalistički kolač. I mudri i nešto manje mudri lideri nisu baš imuni na tu euforiju i brzo počnu maštati te zanositi se da, eto, u njihovom slučaju to će stvarno biti to - jer SAD ih uvjerava da njima nije namijenjena sudbina Gaddafija, Saddama ili Assada, već nešto drugačije i puno bolje.

Dakako, SAD u toj igri nadmudrivanja često pobjeđuje jer pred sobom nerijetko imaju pojedince, lomljive i nedovoljno otporne na velika obećanja, dok sam SAD nikad ne djeluje kao ishitreni pojedinac, čak niti kao manja skupina (ni u vrijeme Trumpa), već je iza svega uvijek vrlo precizan stroj za smjenu režima koji radi prekomjerno i neprestano analizira svaku mogućnost i potencijalni scenarij.

Komentator smatra (tekst je pisan nekoliko dana prije napada američkih vazdušnih snaga na Iran) da su odnosi između Washingtona i Teherana ušli u završnu, treću fazu - oružani obračun.  

„Kako smo i rekli, treća faza je brza realizacija da je sve bila laž i da će ih čak i djelomično povjerenje sad koštati glave, da su upravo žrtvovali povijest cijele svoje zemlje. Ali tada je već kasno. Vrata su razbijena, američka vojska je u pogonu i nema stajanja, nema primirja.

Imajući to u vidu jedino velika i nadprosječna mudrost vodstva može (barem pokušati) spasiti ciljanu zemlju od tragedije. Bilo je i takvih slučajeva, bar djelomičnih. Sjeverna Koreja izašla je u susret Trumpu (u prvom mandatu) kad je počeo sa svojom retorikom o "izgradnji prekrasnih turističkih odmarališta diljem vaše divne obale", ali zadržali su dovoljnu dozu skepse i čim je postalo jasno da Amerika ne planira popustiti ni kod sankcija shvatili su da se radi o klopki. Dakako, Sjeverna Koreja također je uspjela proizvesti nuklearno oružje, jedini konkretni faktor odbijanja napada u modernom svijetu.

PAKISTAN - POUČAN PRIMJER

U slučaju Irana imali smo ajatolaha Alija Hamneija koji je vrlo glasno upozoravao da se "Amerikancima ne može vjerovati" kad je ondašnji predsjednik Hassan Rouhani počeo s Obamom i Bidenom dogovarati nuklearni sporazum. Ajatolah ima glavnu riječ u Iranu, ali je na kraju ipak pustio jer je to, bez sumnje, barem tada, bila i izražena volja naroda (koji može i kolektivno lako upasti u opisanu zamku).

Možda da se Iran nije upustio u te pregovore možda bi do sad već bio nuklearna sila i u tom slučaju ne bi se morao bojati ni izraelske ni američke agresije. Dakako, ne možemo tvrditi da je Iran ikad i imao namjeru razviti takvo oružje jer javno su tvrdili (tvrde i sad) da im to nikada nije bio cilj (bez obzira na tvrdnje, može se barem sumnjati u te izjave jer razina do koje su krenuli obogaćivati uran izgleda barem kao preventivno putovanje prema "bombi" ako ikad dođe do takve odluke). Isto tako bilo bi suludo zagovarati nuklearnu proliferaciju, ali ovdje govorimo o sirovim činjenicama - nuklearni Iran ne bi bio ničija teška ili laka meta. Nadalje, Izrael ima nedeklarirani nuklearni arsenal.

Imati isto oružje kad tvoj neprijatelj raspolaže s takvim nešto je što proizlazi iz osnove svake pripreme na mogući sukob. Kad je Indija razvila nuklearno oružje premijer Pakistana, Zulfiqar Ali Bhutto, poručio je: "Ako bude potrebno cijela nacija će jesti travu, ali mi ćemo imati to oružje". Dakako, brojni akteri bili su protiv mogućeg nuklearnog Pakistana, ali je nuklearni Pakistan ipak postao stvarnost.

Komentator portala „Advance“ na kraju predviđa scenarij koji će uslijediti nekoliko dana nakon objavljivanja ove analize:

- Ne možemo znati koje su sve unutarnje smjernice dovele Iran do situacije da bi "mogao imati bombu, ali je nema" - i sada zbog toga biva meta izraelske agresije u koju bi se vrlo lako mogao uskoro uključiti i SAD (možda već ovog tjedna). Upravo svjedočimo kako Iran ulazi u treću fazu - kad naglo otkriva da su pregovori bili laž i da je glavni cilj bio smekšati ih kako bi Izrael "razbio vrata" (što su itekako i učinili, eliminirajući već prvog dana ključne vojne aktere u Iranu).