Knjiga Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia britanskog historičara Brendana Simmsa predstavlja jednu od najoštrijih kritika britanske vanjske politike tokom ratova na području bivše Jugoslavije početkom 1990-ih godina.

Složeni balkanski odnosi

Simms u svojoj analizi iznosi tezu da je britanska vlada, predvođena premijerom Johnom Majorom i ključnim ministrima poput Douglasa Hurda i Malcolma Rifkinda, aktivno ili pasivno djelovala na štetu Bosne i Hercegovine, pokazujući posebnu naklonost prema Srbima. Prema Simmsu, ova politika nije bila rezultat samo diplomatske pragme ili nesnalaženja u složenim balkanskim odnosima, već je često uključivala ideološko razumijevanje srpske pozicije i nerazumijevanje, pa čak i sumnjičenje prema Bošnjacima kao političkom subjektu, piše Stav.ba.

Knjiga posebno ističe kako je britanska politika, kroz insistiranje na embargu na oružje i protivljenje odlučnijoj vojnoj intervenciji Zapada, omogućila srpskoj strani – koja je već imala vojnu nadmoć – da nesmetano provodi kampanje etničkog čišćenja. U tom kontekstu, Simms postavlja i pitanje odgovornosti britanske politike za bošnjačko-hrvatski sukob iz 1993. godine, sugerirajući da je britansko diplomatsko balansiranje, uz očitu pristrasnost prema Srbima, dodatno destabilizovalo ionako krhke odnose među bosanskohercegovačkim saveznicima.

Politička pasivnost

Posebnu težinu u knjizi ima pitanje genocida nad Bošnjacima u Srebrenici u julu 1995. godine. Simms kritikuje britanske političke i vojne strukture zbog nedjelovanja u trenutku kada je genocid bio predvidiv i gotovo izvjestan.

Naglašava da, uprkos ulozi UNPROFOR-a i britanskih oficira na terenu, Velika Britanija nije pokazala ni volju ni odlučnost da spriječi ono što se kasnije pokazalo kao najgori zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Osim što nije spriječen, genocid nad Bošnjacima u Srebrenici se dogodio u trenutku kada su velike sile – među njima i Velika Britanija – imale mogućnost da vojno djeluju, ali su izabrale političku pasivnost.

Konzervativni realizam ili prikrivena naklonost?

Simms tvrdi da su britanski zvaničnici tokom rata u Bosni zauzimali stav koji on naziva konzervativnim pesimizmom. Taj stav podrazumijevao je skepsu prema intervenciji u sukob na Balkanu, ali i implicitnu naklonost prema Srbima kao najjačoj snazi na terenu. Britanci su, smatra Simms, vjerovali da će Srbija na kraju imati prevlast, pa je bilo bolje ne izazivati je odlučnim mjerama. Takav realizam često je služio kao maska za držanje britanske politike na distanci od bošnjačko-hrvatskih saveznika i njihove borbe za opstanak.

Politička i diplomatska marginalizacija Bošnjaka i Hrvata

Simms ističe da su bosanski Muslimani i Hrvati u britanskoj politici često smatrani tek "frakcijama" u složenom sukobu, čime se brišu jasne granice između agresora i žrtve. Srbi su u tom diskursu često prikazivani kao faktor stabilnosti ili bar neizbježni akteri, dok su interesi Bošnjaka i Hrvata bili marginalizirani.

Ta perspektiva je ostavila duboke posljedice u međunarodnoj politici, jer je onemogućavala pravednu procjenu i adekvatnu podršku ugroženim stranama.

Blagonaklonost prema Srbima

Posebno je kritiziran odnos britanskog generala Michaela Rosea, komandanta UNPROFOR-a u Bosni, koji je prema Simmsu gajio simpatije prema srpskom vrhu, uključujući i ratnog zločinca Ratka Mladića. Rose je, prema dostupnim izvorima, održavao diplomatske i lične veze sa srpskim komandantima, što je bilo neprimjereno u kontekstu UN-ove misije neutralnosti i zaštite civila.

Također, britanski vojni savjetnici su bili uključeni u aktivnosti koje su se moglo protumačiti kao podrška srpskoj strani, čime se dodatno narušavao međunarodni kredibilitet.

Uloga Rusije u britanskoj politici prema Bosni

Brendan Simms navodi da je britanska politika u velikoj mjeri bila vođena strahom od moguće reakcije Rusije na intervencije u Bosni. Rusija je tada smatrana zaštitnicom Srba zbog svojih historijskih, kulturnih i pravoslavnih veza. Iz britanske perspektive, bilo je ključno izbjeći sukob koji bi mogao uključiti Rusiju i time destabilizirati širi evropski poredak.

Međutim, Simms tvrdi da je ovaj strah od ruske reakcije u velikoj mjeri bio precijenjen i korišten kao opravdanje za pasivnost. Ruska elita nije imala stvarni strateški interes u sukobu u Bosni, osim simboličke podrške Srbima. Na taj način, "strah od Rusije" bio je više politički izgovor nego realan razlog za nedjelovanje.

Da li je Britanija potaknula sukob?

Njihova politika - naročito podrška međunarodnom embargu na oružje imala je posredne efekte koji su doprinijeli eskalaciji sukoba. Embargo je stavljen jednako na sve strane, iako je jasno bio neravnopravan prema slabije naoružanim Bošnjacima i Hrvatima, dok su Srbi koristili oružje iz dotadašnje jugoslovenske vojske i međunarodnih izvora.

Embargo je u praksi oslabio sposobnost Bošnjaka i Hrvata da se brani, što je dovelo do povećanih tenzija i nepovjerenja među ova dva naroda. U odsustvu efikasne međunarodne podrške i jasnoće u politici, savezništvo između Bošnjaka i Hrvata se postepeno raspadalo, što je na kraju rezultiralo otvorenim sukobom u periodu 1993-1994. godine.

"Ravnoteža" između zaraćenih strana

Također, britanski diplomatski stav da se održi "ravnoteža" između zaraćenih strana, uz naglašenu naklonost prema Srbima, otežavao je i unutarbošnjačko-hrvatske odnose i sprječavao efikasno rješavanje sukoba.

Prema Simmsu, iako Britanci nisu direktno izazvali bošnjačko-hrvatski sukob, njihova politika je bila jedan od faktora koji su u nepovoljnom kontekstu pridonijeli eskalaciji sukoba. Pasivnost, embargo i politička indiferentnost stvorili su uvjete u kojima su međunacionalne tenzije u Bosni dobile priliku da eskaliraju.

Srebrenica kao posljedica politike

Srebrenica je bila kulminacija dugotrajnog britanskog odbijanja da se jasno svrstaju na stranu žrtava. Simms naglašava da je britanska politika od 1992. do 1995. oblikovala međunarodni odgovor na rat u Bosni i Hercegovini, često blokirajući vojnu akciju, sprečavajući naoružavanje napadnutih naroda, i favorizujući "neutralni" pristup koji je u praksi pomogao agresoru.

U tom smislu, britanska odgovornost za Srebrenicu nije u direktnom izvršavanju genocida, već u stvaranju uvjeta u kojima je on postao moguć. Njihova ustrajnost u održavanju embarga, diplomatsko zataškavanje stvarnih razmjera zločina, te otvorene simpatije dijela britanskog establišmenta prema Srbima - sve su to, prema Simmsu, elementi jedne politike koja je doživjela svoj "najnečasniji trenutak" upravo u julu 1995.