Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Kada je komunizam pao, umjesto diktature proletarijata, svijetom je zavladala diktatura želje, pred koju se više ništa ne usuđuje stati i usprotiviti joj se. Umjesto ideje jednakosti, zavladala je ideja o našem neotuđivom ljudskom pravu da ispunimo svaku svoju želju.

Na svakom ćošku su učitelji života koji ljudima poručuju: možeš biti sve što želiš; šta god da želiš, to nije pogrešno; nemoj sebe osuđivati zbog toga; niko nema pravo da osuđuje tvoju želju; ti moraš imati svoj prostor u kojem je tvoja želja jedina zapovijest kojoj se pokoravaš.

Novac i ekonomija su, još otkako je, godine 1971, jednim potezom Nixonovog pera dolar izgubio podlogu u zlatu, izgubili svaki kontakt sa Realnim i postali posve imaginarni. Novac je postao moneta fantazijskog, nešto što se neprekidno samo proizvodi i pušta u svijet, ali opet nedovoljno za sve koji ga žele imati.

Istovremeno, hiperinflacija želje se nastavlja, jer se neprekidno ukidaju nove zabrane: a bez zabrane, želja ne može biti konstituisana (jer ona se, dakako, konstituiše kao želja za kršenjem zabrane), tako da se u svijet upumpavaju nove i nove količine želja koje više niko zaista ne želi, a još manje koga zadovoljavaju. Mi zapravo i ne znamo šta želimo, dok nam ono što želimo nije zabranjeno – jer mi želimo upravo ono što nam je zabranjeno.

Štampanje novca bez pokrića u zlatu je kao umnožavanje želje bez utemeljenja u zabrani – i jedno i drugo je bezvrijedno. To nas dovodi do sljedećeg paradoksa: možeš imati novca koliko želiš, ali za njega ne možeš kupiti ono što doista želiš. Na koncu želja umara: što bi se još moglo poželjeti osim da nemamo više želja, da napokon od želja počinemo?

U Crnoj Gori na vlasti danas imamo političku klasu koja ima silnu želju da su njihovi preci u svemu bili u pravu, između ostalog zato što na taj način – podastiranjem navodnih „dokaza“ o ispravnosti predaka juče – legitimizuju ispravnost svoje ideologije (koja je bila i ideologija nihovih predaka) danas. Pogledajte te ljude: oni gore od želje da dokažu kako su četnici i staljinisti bili u pravu, kako su bulatovićevci u pravu bili 1997. Jesu, al u kurcu. Zato je danas uopšte moguća ovdašnja, tako snažna koalicija novočetnika i poststaljinista: a početna tačka njihovog ujedinjenja je to što su i jedni i drugi navodne nevine žrtve jugoslovenskog, titoističkog komunizma.

Silno evropsko insistiranje na osudi komunističkih zločina još je jedan čin osvete kapitalizma nad komunizmom. Podrazumijeva se da niko ne govori o osudi zločina kapitalističke demokratije: osudi je podložan samo fašizam. Time što se fašizam osuđuje, ali kao nešto strano kapitalizmu, prikriva se činjenica da je fašizam tek totalitarna verzija kapitalizma. Ukupno, osudom i fašizma i komunizma, kapitalistička demokratija se proglašava jedinim nezločinačkim poretkom.

Pitajte građane Hirošime i Nagasakija što misle o tome. Ili o tome pitajte građane Alžira, pitajte alžirske žrtve pale ju borbi za nezavisnost od kolonijalng ugnjetavanja – njih milion, kako tvrdi alžirska Vlada, odnosno 700 000, po konzervativnim procjenama istoričara poput Alistairea Horna ili Raymonda Arona? Nisu li se Alžirci borili “protiv tiranije i represije”, a za slobodu? Ali oni se nisu borili protiv totalitarne, nego protiv demokratske države. U tome je problem: niko ne broji žrtve demokratije i demokratskih država. Usuđuje li se bilo ko da te žrtve prebroji – od Afrike preko Amerika pa do Azije i Australije? Gdje su rezolucije kojima se osuđuju žrtve imperijalnih ratova i osvajanja koje su sprovele demokratske države?

U državama kakva je Crna Gora, nasljednici fašista koriste demokratski poredak, pro-evropsku retoriku i takozvanu vladavinu prava da bi, tako predvidljivo sofistički, kroz osudu „komunističkih zločina“ relativizovali zločine fašizma. Ako želimo očuvati živom bilo kakvu mogućnost alternative, mi moramo braniti unutrašnju istinu jugoslovenskog komunizma. Jer: komunistički zločini su se dešavali, ali ti zločini nisu Istina komunizma. I to je ključna razlika između zločina komunizma i zločina fašizma, zbog koje, iz elementarnog obzira prema istini, ako uopšte više imamo pravo koristiti tu riječ, nikada i nipošto ne smijemo pristati na izjednačavanje fašizam=komunizam, partizani=četnici: čak i ako povjerujemo Heideggeru, pa prihvatimo da fašistički zločini nisu nužno bili Istina fašizma, nesporno je, i posve hajdegerijanski dosljedno, ustvrditi kako oni svakako jesu bili unutrašnja istina kapitalizma.