Ako se vratimo u prošlost, lako ćemo uočiti da previranja i rivalstva na relaciji Europa - SAD traju desetljećima. Dobra objašnjenja tih odnosa daje nam knjiga “The Breaking of Nations: Order and Chaos in the 21. Century”, objavljena 2003. u izdanju Atlantic Pressa.

Nama dostupuno izdanje, pod nazivom “Slom država: poredak i kaos u 21. stoljeću”, objavljeno je 2009. u Zagrebu - kaže Admir Lisica, doktorand na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, direktor Centra za geopolitička istraživanja - Geopol, te u nastavku intervjua za Glas Slavonije dodaje:

Ovdje možemo primijetiti kako jedan iskusni diplomat, usto i Britanac, navodi europske slabosti i očitu superiornost SAD-a u više segmenata. Tradicionalni saveznici često su i suparnici, a u većini slučajeva primat i liderstvo pripisuju se SAD-u. Slično je i u aktualnim geopolitičkom trenutku, kada vidimo kako Trump ne bira način na koji će promovirati američku superiornost na račun slabosti ostalih, koje želi podčiniti sebi u svim segmentima. Odluka NATO saveza da će izdvajati više za odbranu pokazala je da je Trump taj koji nameće pravila, te da će EU i Velikoj Britaniji ostati prostora onoliko koliko zapravo Trump misli da je dobro. To nas upućuje na slabosti i dezorijentiranosti glavnih sila u Europi, u prvom redu Francuske, Njemčake i Velike Britanije. Nejedinstvo EU-a također je faktor koji Europu čini slabom u očima američkih diplomata. Primjer nerazmjernog i “inat” odnosa Budimpešte prema Bruxellesu još je jedan pokazatelj da u ovom trenutku Europa nije ta koja je sposobna rješavati velika globalna pitanja bez asistencije SAD-a. To je moguće promijeniti konsolidacijom, odlučnim stavom te manje izraženim osjećajem ovisnosti europskih država, koje SAD gledaju kao paradigmu djelovanja, ali i zaštitnika koji će rješavati njihove sigurnosne brige.

O povijesnim referencama...?

U turbulentnoj sadašnjosti često nastojimo pronaći razloge u prošlim događajima, te historija/povijest mogu poslužiti za preispitivanje. U ovom trenutku bih dvadesete i tridesete godine prošloga stoljeća poistovjetio s aktualnim stanjem u segmentu rasta desnih pokreta diljem Europe, što smo imali. Naravno, usprkos aktualnim geopolitičkim previranjima i ratovima koji bukte, Europa je u nešto drukčijoj situaciji danas. Prije svega zbog postojanja NATO saveza, koji je, uza sve svoje mane, siguran kišobran i jamac da se na europskom kontinentu ne može dogoditi katastrofa poput Drugog svjetskog rata. Ono što je osjetno, sasvim sigurno jest da europske države nemaju takvu moć ni ulogu u procesima kao što je to bilo prije stotinjak godina. Čini mi se da sadašnja Europa, koja je jaka, ne iskorištava dovoljno svoje kapacitete. Čini se kako je Putin podcijenjen, te da se u europskim krugovima nije računalo da će se Rusija oduprijeti sankcijama i visokosofisticiranom naoružanju koje su Europa i SAD džentlmenski dodjeljivali Ukrajini od početka ruske invazije na Ukrajinu. Prema nedavno održanim sastancima, i ovom posljednjem Putina i Trumpa, sve je izglednija opcija da će epilog ukrajinskog rata uključivati i određene ustupke ruskoj strani, što može uključivati i priznavanje kontrole nad okupiranim teritorijama. Izgleda da Trump ne bi imao ništa protiv toga, što je suprotno stavovima EU-a i Velike Britanije.

Da nismo naučili ništa iz prethodnih povijesnih procesa, dokaz je i podcjenjivanje Rusije, koja je od nepoželjnog gosta ponovo vraćena za stol. To je realpolitika, ona nije onakva kako bismo je mi željeli poimati, nego onakva kako odgovara stanju na terenu. Povjerenje u sebe i svoje kapacitete EU i Velika Britanija mogu vratiti većim angažmanom oko Ukrajine, te uvjeravanjem Trumpa da je njihova agenda za rješenje ukrajinskog rata prihvatljivija. Prema aktualnom stanju na terenu, to potonje daleko je od realnosti. Ne treba zaboraviti koliko je Rusiji važna Ukrajina, te utjecaj na nju. O tome je još početkom devedesetih pisao Zbigniew Brzezinski u svojoj knjizi “Velika šahovska tabla”. On, naime, inzistira na tezi da “bez Ukrajine Rusija prestaje biti euroazijskim imperijem”. U tome se sagledava i cjelokupna borba Rusije da na svaki mogući način ima političku i teritorijalnu kontrolu nad Ukrajinom.

O podređenom položaju?

Čini mi se da je Europa nesigurna u svoje kapacitete i odbrambenu sposobnost bez skrbništva SAD-a o njima. Ovakvo stanje, u kojem je SAD u superiornom položaju u odnosu prema Europi, vidljivo je još od vremena nakon završetka Drugog svjetskog rata. U kontekstu naoružavanja, Europa se složila da unutar NATO saveza prihvati Trumpove zahtjeve o povećanim izdvajanjima u tu svrhu. Što se sankcija tiče, s ove distance, jasno je da sankcije nisu postigle željeni efekat, te se ta strategija prema Rusiji pokazala nedovoljna kako bi je disciplinirala. Primjera radi, zapadne sankcije Iranu traju nekoliko desetljeća, te, iako su višestruko rigorozinije nego ono Rusiji, također ne daju još uvijek željeni efekt, što su europske države trebale imati na umu u kontekstu ovakvog pristupa Rusiji. U konačnici, usprkos ruskoj agresiji, vjerojatno nas u predstojećem razdoblju očekuje i europski mekši pristup Rusiji, gdje će se rješenja tražiti u diplomatskim okvirima. Takav epilog izvjesniji je nakon posljednjeg sastanka Putina i Trumpa.

O novoj paradigmi?

Oni koji su kreirali liberalni sustav sada, izgleda, odustaju od takve ideje, te populariziraju nametanje nove paradigme ponašanja na globalnoj razini. Pitanje je hoće li Trump tijekom svog mandata uspjeti potpuno realizirati sve zamisli, koje se razlikuju od onoga što smo imali na sceni u prethodnom razdoblju. Ono što se nameće kao realnost jest multipolarnost i nužnost diversifikacije vanjske politike, posebno za manje države. Epilog rata u Ukrajini te posljedice genocida u Gazi i indolentnost prema zločinima koje čini Izrael sigurno će promijeniti neke stvari. Tektonska pomicanja na međunarodnoj razini su vidljiva. Uloge nekih država postaju važnije nego prije, tu svakako vrijedi spomenuti Saudijsku Arabiju, Tursku, pa i Azerbajdžan, geopolitičke stožere koji će imati važnu ulogu u nadolazećenim procesima. Usto, te države poprilično dobro surađuju i s novom američkom administracijom, što povećava njihovu relevantnost na globalnom planu.

O odnosima u regiji?

U interesantnoj studiji “Nacionalnost muslimana”, objavljenoj sada već davne 1981. godine u Rijeci, autor Kasim Suljević ističe kako je geopolitički položaj Bosne i Hercegovine pogodovao tome da ona bude geopolitički objekt. On dalje ističe kako Bosna i Hercegovina zbog geopolitičkog položaja i smještaja biva u fokusu međunarodne diplomacije. Velik utjecaj na Bosnu i Hercegovinu kroz povijest imale su hegemonske politike Srbije i Hrvatske, te nastojanje nametanja tutorstva. To se moglo primijetiti još od devetnaestog stoljeća, kroz cjelokupno dvadeseto, ali i danas imamo one koji misle da se o Bosni i Hercegovini treba odlučivati negdje drugdje, izvan Sarajeva. Takav pristup je pogrešan i ne dopušta razvoj regionalne suradnje, koja je bitna.

Srbija nije doživjela katarzu, njezino političko vodstvo nije promijenilo stavove prema Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu, te je dokazano kako aktualni režim Aleksandra Vučića nije uložio napore za relaksiranje odnosa u regiji. Srbija nastoji “gađati više meta” u kontekstu međunarodnih odnosa, što se danas nameće kao realnost, međutim, u takvom vanjskopolitičkom ponašanju često nastoji spojiti nespojivo, pa tako u isto vrijeme Vučić kreira sliku dobrog saveznika Bruxellesa, Washingtona i Moskve. Zapad mu je to do ovog trenutka i dopuštao, o čemu svjedoči ponašanje zapadnih dužnosnika, koji toleriraju Vučićevu suradnju s Putinom. Kako bi ostala, žargonskim rječnikom rečeno, na dvije stolice, Srbija se približava Izraelu i Ukrajini naoružavajući te dvije države. Do sada zapadna javnost nije previše obraćala pažnju na događaje u Srbiji, te je ispod radara puštala da Srbija radi šta hoće! Srbija je jasno stala na stranu separatizma unutar Bosne i Hercegovine podržavajući presuđenog bivšeg predsjednika BH entiteta RS Milorada Dodika. Srbija nije ponudila odgovore oko terorističkih aktivnosti na Kosovu u slučaju Banjska. Na ruku joj je išla i blaga promjena raspoloženja SAD-a prema kosovskom premijeru Kurtiju, ali se, izgleda, i ti odnosi vraćaju na početne postavke, o čemu govore posljednji podatci o proširenju vojne suradnje Kosova i SAD-a.

No aktualna Srbija ne želi biti suradnik u regiji, nego hegemon, što ostale države ne prihvaćaju. Zbog toga je i kreiran vojni savez Kosova, Albanije i Hrvatske. Ja se nadam da će službeni Zagreb u idućem razdoblju učiniti određene korake u kontekstu zatopljavanja odnosa s Bosnom i Hercegovinom, te prestati s podrškom separatističkom vodstvu u entitetu RS. Sigurno je da bi bolji odnosi, zasnovani na obostranom poštovanju Hrvatske te Bosne i Hercegovine, promijenili odnose u regiji, te Srbiji poručili kako je vrijeme za promjene ili će ostati izolirana. Bitno je podsjetiti da su Hrvatska te Bosna i Hercegovina vojno surađivale u prijelomnim trenutcima koji su umogućili Hrvatskoj da porazi paradržavu Milana Martića RSK, ali i da Bosna i Hercegovina postigne vojne pobjede protiv srpskih agresorskih snaga na svom teritoriju. Hrvati su podržali nezavisnost Bosne i Hercegovine, ali je bitna činjenica da je više od tisuću Bošnjaka dalo svoj život za odbranu Republike Hrvatske. To su stvari koje trebaju biti spojnice, te temelji buduće suradnje.

Kada je riječ o ostalim državama regije, Crna Gora usprkos različitim opstrukcijama sigurno korača prema Europskoj uniji, a Sjeverna Makedonija i Albanija kaskaju na tom putu. Ipak, bitno je da potonje države nemaju međusobnih velikih nesuglasica, što je dobra podloga za kreiranje njihove suradnje, od koje svi mogu imati samo koristi. Na kraju, bitno je napomenuti da je suradnja sa Srbijom važna, ali je jasno da će do nje doći ako pad režima Aleksandra Vučića pridonese izgradnji demokratičnije i tolerantnije Srbije, spremne na suočavanje s prošlim događajima. Na tom putu primjer Crne Gore može joj poslužiti kao urnek, da je moguće uz katarzu i suočavanje s činjenicama kreirati preduvjete za buduću suradnju.