Piše: Admir Lisica / Danas.rs

Regionalna saradnja je pojam koji se u proteklim decenijama često spominjao u vanjskopolitičkim platformama država regiona.

Shodno tome, lideri potonjih su često spominjali regionalnu saradnju kao prioritet, ali i temelj šire evropske perspektive bivšeg jugoslovenskog prostora, sada većinom nazivanog geopolitičkim rječnikom Zapadni Balkan. Komšijske države su zbog geografske blizine, povezanosti, te identitarne povezanosti, često „prisiljene“ da međusobno sarađuju, čak i kada je riječ o državama koje su u prošlosti bile akteri ratnih sukoba.

Regionalna saradnja obuhvata više aspekata, a neki od najrasprostranjenijih jesu ekonomija, sigurnost, kultura, sport, ali i odbrana. Upravo je u prethodnom periodu na prostoru Zapadnog Balkana odjeknula inicijativa o jednoj vrsti vojno-sigurnosnog saveza između Hrvatske, Albanije i Kosova.

Srbija na ovaj savez gleda pesimistično i smatra ga potencijalnom opasnošću za svoju sigurnost. Iz Bosne i Hercegovine su oprečni stavovi, od onih koji ne podržavaju ovakav vid saradnje, do onih glasova koji smatraju da bi i Bosna i Hercegovina trebala biti potencijalni član pomenutog saveza.

Podsjećanja radi, neke ranije regionalne saradnje imale su polovičan uspjeh, dok su druge, poput „Open Balkan“, doživjele propast. Istini za volju, regionalna saradnja na Zapadnom Balkanu je opterećena događajima iz bliske prošlosti, za koje najveću odgovornost ima vlast Srbije koju je devedesetih godina predvodio Slobodan Milošević.

Od Srbije se zbog ove činjenice očekivalo da će regionalnoj saradnji pristupiti serioznije i iskrenije, međutim takva gesta je izostala. Međutim, postavlja se pitanje da li je saradnja zasnovana na fer odnosima uopće moguća pod vladavinom režima Aleksandra Vučića, koji je naslijednik paradigme vođenja Srbije koju je utjelovio upravo ranije spominjani Slobodan Milošević?

Prema onome što smo mogli vidjeti tokom vladavine Aleksandra Vučića i njegovog SNS-a Srbija nije puno odmakla od devedesetih godina, što njene komšijske države očito primjećuju. Od Miloševića do Vučića, nismo imali nekog srpskog Villy Brandta, koji bi historijskim potezom doveo Srbiju do nužne katarze, koja bi otvorila perspektive za bolje razumijevanje sa komšijskim državama.

Ukoliko analiziramo slučaj Crne Gore do 1997. godine, te nakon, možemo uvidjeti da je zaokretom nekadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića i otklonom od Momira Bulatovića i Slobodana Miloševića, kreirana perspektiva za uspostavljanje boljih odnosa između Crne Gore i država u okruženju, posebno sa Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom.

Iz slučaja Crne Gore, vidljivo je da koliko god teško i zahtjevno bilo, moguće je činom katarze doći do približavanja i uspostavljanja regionalne saradnje. Vlast Aleksandra Vučića, koji je kao i Milo Đukanović, bio akter događaja iz devedesetih godina, nije učinila očekivane poteze koju su nužni za jačanje odnosa Srbije i država regiona, posebno ne sa Bosnom i Hercegovinom. U dvije navedene države srpsko, odnosno bošnjačko stanovništvo predstavljaju brojčano dominantnu većinu, a specifikum jeste da su Srbi, odnosno Bošnjaci, politički faktor u obje države.

Da je vlast Aleksandra Vučića imala namjeru da ovu činjenicu iskoristi na pravi način, ne bi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prije nekoliko dana u jeku najveće političke krize koja potresa Srbiju nakon pada režima Slobodana Miloševića istakao da su za njega u „Novom Pazaru svi isti“.

Politika današnje „Vučićeve Srbije“ ogleda se u hegemonističkim pretenzijama Srbije prema svojim komšijskim državama Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, te Kosovu, sa kojim je Vučić kroz Briselski, Vašingtonski i Ohridski dogovor dosta toga „prihvatio i priznao“.

Podupiranjem nacionalističkih opcija u Crnoj Gori, te Milorada Dodika u bosanskohercegovačkom entitetu RS, Vučić je regionalnim akterima poručio tokom svoje vladavine, kako on vidi regionalnu saradnju, te zbog čega je iluzorno očekivati da će se dok traje vladavina SNS-a i partnera desiti nužna katarza Srbije i zatopljavanje odnosa u regiji Zapadnog Balkana.

Saradnja dojučerašnjih neprijatelja je moguća, tome nas uče Francuska i NJemačka koje su nakon velikih ratova bile inicijatori formiranja evropske porodice, koja kakva god da jeste i danas egzistira, te predstavlja cilj upravo država Zapadnog Balkana čije odnose tematiziramo na ovom mjestu. Shodno tome, jasno je da komšijske države, trebaju i mogu biti saradnici, ali ako je ta saradnja zasnovana na fer odnosu, bez teritorijalnih i hegemonskih pretenzija, koje su trenutno vidljive u političkom vrhu Srbije.

Znajući da Aleksandar Vučić trideset godina ne mijenja paradigmu djelovanja, te da nije učinio konkretne i nužne poteze, kao što je to učinilo crnogorsko političko rukovodstvo, nameće se zaključak da su bolji odnosi u regionu uvjetovani padom režima Aleksandra Vučića.

Da li će do toga doći u narednom periodu ostaje da vidimo, ali nekoliko važnih događaja ukazuju na to da zapadni pogled na aktuelne događaje u Srbiji, te na Aleksandra Vučića kojem je Evropa dopustila aktivno koketiranje sa Rusijom.

Medijska promjena poimanja političke situacije u Srbiji od strane Zapada vidljiva je u tekstovima utjecajnih medija poput Financial Timesa i Le Mondea, što ukazuje na početak jasne detekcije pravog stanja u Srbiji, i budućem smjeru izvještavanja.

Opozicija i studenti moraju biti pronicljivi, iskoristiti određene signale, te jedinstveno, lišeni ideoloških i metodoloških razlika – biti promjena koja će doprinijeti promjeni u odnosima Srbije i komšijskih država.

Vučić je imao priliku i nije je iskoristio, nadamo se nekim novim licima koja će biti spremna da u maniru Villy Brantda započnu novo poglavlje u odnosima država na Zapadnom Balkanu, od čega bi svi zajedno imali korist.

Do tada, Srbija nema pravo ljutiti se na Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Albaniju i Kosovo, koje teže boljim odnosima i stabilnijem životnom okruženju.