Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), poznata po zloglasnom Memorandumu iz 1986. godine (ili memorandumima), tačno na 10. godišnjicu pokušaja drskog negiranja bosanskog jezika, nastavlja kulturnu okupaciju svega što nosi bosanski toponim.

U Beogradu je tako izašla knjiga autora dr. Viktora Savića, profesora za srpski jezik Filološkog fakulteta u Beogradu i naučnog saradnika Instituta za srpski jezik Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), pod nazivom O zapadnoj grani srpskoslovenske pismenosti (Beograd: Čigoja štampa, Institut za srpski jezik, SANU, 2025, 427 str.).

Na kontroverznost sadržaja ovog djela autora – koji je znao održavati predavanja i na prostorima naše zemlje – upozorila je dr. sc. Erma Ramić-Kunić, ugledna bh. naučenica s Instituta za jezik u Sarajevu.

"U ovoj je knjizi obrađen korpus bosanske crkvenoslavenske pismenosti kao ‘zapadne grane srpskoslovenske pismenosti’, odnosno svi su rukopisi isključivo posmatrani kao ‘srpski rukopisi’ pisani u Bosni. Kolega Saviću, ako ništa, radnik u nauci (ne mogu Vas nazvati naučnikom) trebao bi znati da je o tim rukopisima u novije vrijeme dosta toga napisano i da bi uzoran radnik u nauci trebao spomenuti izdanja tih rukopisa. Apsolutno ste negirali sve knjige i izdanja. Kolega Saviću, Vaša ‘zapadna grana’ se zove srednjovjekovna Bosna i sve što je napisano u okviru Vaše ‘zapadne strane’ je pismenost srednjovjekovne bosanske države, koja je nastala u okviru posebne redakcije staroslavenskoga jezika. To je, kolega Saviću, već odavno naučno dokazano“, navela je dr. Ramić-Kunić.

Ne samo to, Savić je prisvajao i hrvatsku baštinu?!

"Osim toga, kolega Saviću, Hrvojev misal niti je bosanski niti je srpski – tipični je hrvatskoglagoljski spomenik. Kolega Saviću, bosansku pisanu tradiciju posmatrate kao integralni dio srpske redakcije, tvrdeći da je ‘na južnoslovenskom prostoru između Hrvata i Bugara (prije diferenciranja savremenih grupacija) od davnina raspoređen najbrojniji južnoslovenski, srpski narod’ (2016: 273)", te dodala:

"Kolega Saviću, posebnu ste pažnju posvetili refleksu slogotvornog l kada govorite o Miroslavljevom evanđelistaru, a gdje ‘dijalekatski refleks vokalnog l, koji objedinjuje ključne srpske spomenike, pokazuje da je okolina Prizrena bila rasadnikom srpske pismenosti’ (2016: 305). Međutim, zaključak Vam se danas mora odbaciti jer trebate znati da se on zasniva na savremenoj dijalekatskoj slici prizrensko-južnomoravskih govora, a ne na građi koju nude srednjovjekovni tekstovi."

Savićevo djelo treba čitati u ključu Povelje o srpskom kulturnom prostoru, koja je, bez mnogo pažnje ovdašnje javnosti – kako to obično biva kada se dešavaju dugoročno i strateški važni događaji – potpisana 4. marta 2019. godine u Svečanoj sali Karlovačke gimnazije u Sremskim Karlovcima u Srbiji.

Sporazum su potpisali tadašnji ministar kulture i informisanja Srbije Vladan Vukosavljević i ministrica prosvjete i kulture bh. entiteta RS Natalija Trivić.

Još tada je upozoreno da se preko "srpskog kulturnog prostora" konstruira priča o "velikoj Srbiji".

Ugledni historičar Milivoj Bešlin tada je za Radiosarajevo.ba upozoravao da se "vrši mentalna priprema za novi sukob", te da "Srbija želi da pregazi susjede".

Povelja je, također, bila uvod u "svesrpski sabor" pet godina kasnije, kao i deklaraciju iz juna 2024. koja otvoreno dovodi u pitanje suverenitet Bosne i Hercegovine i "državnost" entiteta RS. Ono što danas svjedočimo u Bosni i Hercegovini dio je programa realizacije deklaracije "svesrpskog sabora".

Treba li podsjetiti da je naša tragedija s kraja 80-ih i početka 90-ih počela krilaticom: "Gdje su srpski grobovi, tamo je srpska zemlja" (čitaj: država).

Danas je krilatica umivena pa bi mogla glasiti: "Gdje je srpska kultura – tamo je srpska zemlja" (čitaj: država)

dr. sc. Erma Ramić-Kunić (Foto: Facebook)