Jučer je u javnost procurio snimak sa jedne svadbe kod Livna na kojem smo mogli vidjeti državnog ministra Zukana Heleza kako uživa u pjesmi proustaškog muzičara Marka Perkovića Thompsona "Moj Ivane". 

Thomson je inače od velikog koncerta u Zagrebu u žiži regionalne javnosti, a uprkos kritikama Helez nije ništa vidio sporno. Kazao je da je pjevao iz srca te da se radi o rodoljubnoj pjesmi. 

No, tako ne misli poznati kolumnista i politički analitičar Dragan Bursać koji je u dužem komentaru za portal televizije Hayat iznio oštre kritike na račun ministra Heleza. Bursaćev komentar prenosimo u cjelosti:

Bosna i Hercegovina je čudna zemlja. Nije to samo sintagma kojom se pravdamo pred prijateljima iz Evrope kada objašnjavamo zašto se u našoj državi zakoni ne provode, zašto sudovi spavaju, a zašto Dodik i Čović vladaju kao mali carevi. To je suštinska istina. Jer samo u BiH može ministar odbrane, čovjek koji sjedi na vrhu institucije koja treba čuvati teritorijalni integritet i sigurnost građana, stati na sto i zapjevati Thompsona. I to još pravdati kao ‘rodoljubivo pjevanje’.

Na snimku, koji se širio brzinom požara, vidimo Zukana Heleza, ministra odbrane BiH, kako u kafanskom zanosu udara na sav glas: ‘Moj Ivane’. I onda, kada je skandal izbio, kada su društvene mreže gorjele, kada su novinari postavljali pitanja, Helez se javio. Objašnjenje? Bolje da ga nije bilo: ‘Pjevao sam iz srca. To je rodoljubiva pjesma.’

Thompson kao rodoljubivi bard?

E pa, Zukane, hajmo stvari nazvati pravim imenom. Marko Perković Thompson nije rodoljubivi bard. Zapravo jeste ukoliko si proustašao. On je muzičko oružje UZP-a, udarno muzičko krilo Herceg-Bosne. Njegovi koncerti su devedesetih godina bili produžena ruka ratnih štabova. Njegove pjesme bile su moralni doping za vojnike koji su progonili Bošnjake po Hercegovini. Njegovi stihovi su pratili kolone izbjeglica, dok su logoraši umirali u Heliodromu i Dretelju.

Kada si pjevao Thompsona, Zukane, pjevao si himnu jedne ideologije koja je razarala Bosnu i Hercegovinu. To je isto kao kada bi ministar odbrane Njemačke zapjevao Horst-Wessellied, nacističku marš-pjesmu, i rekao da ga podsjeća na djetinjstvo.

Historija je učiteljica, a ti nisi došao na nastavu

Podsjetimo, Marko Perković Thompson se proslavio pjesmom ‘Bojna Čavoglave’, koja počinje pokličem ‘Za dom spremni!’ – direktnom ustaškom parolom. On je na svojim koncertima okupljao mase koje su dizale desnicu u zrak i urlale fašističke parole.

U Mostaru 1990-ih, u vrijeme dok se rušio Stari most, dok su tenkovi pretvarali istočni dio grada u zgarište, Thompson je bio muzička pratnja hrvatskog nacionalizma. U Zagrebu, u Splitu, u Čapljini, na stadionima i trgovima, njegove pjesme su bile pozadinska muzika etničkog čišćenja.

Dakle, nije to nikakav ‘nostalgični refren’ o rodnom kraju. To je krvava muzička kulisa UZP-a, za koji je i Haški tribunal jasno rekao da je postojao i da je imao cilj da od Hercegovine napravi etnički čistu teritoriju.

"Iz srca"?

Helez kaže da je pjevao iz srca. Pa dobro, iz kojeg srca? Srce može da zakuca na stihove Maka Dizdara. Srce može da zadrhti na sevdalinku. Srce može da zaigra uz Himnu BiH. Ali kada iz srca krene Thompson, to znači da srce i razum ne razlikuju pjesmu od ideologije.

A ideologija Thompsona je jasna: to je ideologija UZP-a. To je ideologija Mostara podijeljenog na dva dijela. To je ideologija Aluminija i Heliodroma. To je ideologija granata koje su rušile džamije. To je ideologija logora u kojem su ljudi umirali od gladi i žeđi.

Ministar nije privatno lice

Još jedna stvar: ministar odbrane nije privatna osoba. On ne pjeva kao Zukan, obični čovjek iz centralne Bosne. On pjeva kao predstavnik državne institucije. On je simbol države. I kada pjeva, to radi u ime države.

Dakle, kada ministar odbrane zapjeva Thompsona, to znači da je država – makar simbolički – zapjevala Thompsona. A to je politička katastrofa.

Politički efekat pjesme

Ovakvi gafovi nisu bezazleni. Kada Zukan Helez pjeva Thompsona, Hrvati u BiH dobijaju signal: evo, i Bošnjaci priznaju našeg ‘pjevača’. Srbi dobijaju argument: eto, i Bošnjaci pjevaju svoje fašiste. Bošnjaci dobijaju pljusku: nema tog ministra koji neće izdati simboliku žrtve. A međunarodna zajednica dobija još jedan dokaz da je BiH cirkus u kojem i ministri pjevaju ustaške pjesme.

U zemlji u kojoj se još broje mrtvi, u kojoj se vode bitke za istinu o genocidu i zločinima, Helezova pjesma nije sitnica. To je poruka da ni ministri nisu imuni na normalizaciju zločinačke ideologije.

Rodoljublje ili izdaja?

Pa da odgovorimo Helezu: nije to rodoljublje, Zukane. To je izdaja. Izdaja svih onih koji su ginuli da BiH ostane država. Izdaja svih žrtava koje su se našle na nišanu vojnika kojima je Thompson bio moralni podstrek.

Ako je to tvoje rodoljublje, onda ga slobodno zadrži. Jer rodoljublje ne može da vrijeđa žrtve. Rodoljublje ne može da pjeva iz grla fašističkog pjevača. Rodoljublje nije maska za UZP.

Tišina mrtvih protiv buke pjesme

Dok je Zukan Helez na stolu pjevao ‘Moj Ivane’, hiljade Ivana, Ajša, Jovana, Mustafi, Marko i Fatima leže u neobilježenim grobnicama. Oni nemaju glas. Oni imaju samo tišinu. A ta tišina je glasnija i rodoljubivija od svake Thompsonove pjesme.

Zaključak

Zukane, Thompson se ne pjeva iz srca, nego iz stomaka UZP-a. Nije to rodoljublje, nego ruganje. Nije to nostalgija, nego revizionizam. Ako voliš rodni kraj, zapjevaj sevdalinku. Zapjevaj pjesmu koja gradi, a ne onu koja ruši.

Sve dok se u Bosni i Hercegovini ministri mogu pravdati da su ‘iz srca’ pjevali pjesme ratnih huškača, ova država će ostati zarobljena u svojoj prošlosti. A kada ministar odbrane zapjeva Thompsona, onda su i žrtve i pravda i država pogaženi kafanskim stolom i jednim mikrofonom.