Na današnji dan rođen je bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Na toj funkciji proveo je dva mandata, od 1990. do 1998. godine, a potom je vodio Saveznu vladu Jugoslavije u razdoblju od 1998. do 2000.

Njegova politička karijera bila je čvrsto povezana sa Slobodanom Miloševićem, srpskim liderom koji je krajem osamdesetih godina pokrenuo val nacionalizma. Budući da tadašnje crnogorsko rukovodstvo nije podržavalo Miloševićevu politiku, on je organizovao smjenu vlasti, piše Dnevno.hr.

Prvi pokušaj rušenja crnogorskog vodstva 1988. nije uspio, ali je u januaru 1989. uslijedila takozvana “antibirokratska revolucija”, kojom je dotadašnja vlast uklonjena. Na čelo nove garniture stali su mladi političari Momir Bulatović i Milo Đukanović. Bulatović je ubrzo postao lider crnogorskih komunista, a već krajem 1990. izabran je za prvog demokratskog predsjednika Crne Gore.

Razaranje Dubrovnika i Bulatovićeve kontroverze

U godinama raspada Jugoslavije, iako je nastupao kao umjeren političar, Bulatović je otvoreno podržavao velikosrpsku ideologiju. Njegovo ime posebno se vezuje za napad crnogorskih rezervista na Dubrovnik 1991. godine, a ostale su i ozbiljne sumnje u njegovu ulogu u zločinima nad crnogorskim Bošnjacima.

Tokom septembra 1991. područje Dubrovnika od Konavala do Rijeke dubrovačke bilo je izloženo žestokim napadima srbijansko-crnogorskih snaga. Granatiranja su prouzrokovala velika razaranja kulturnih i historijskih spomenika, a grad Dubrovnik ostao je bez električne energije. Napadi su kulminirali 1. oktobra kada je počela potpuna opsada Dubrovnika.

Bulatović je nekoliko godina nakon toga u medijima tvrdio kako je hrvatska vlada 1991. željela pridobiti svjetsku javnost, umanjujući pritom izvještaje o razaranju Dubrovnika. Tvrdio je da stari grad nije pretrpio veća oštećenja i da su strani novinari, koji su tada obilazili Dubrovnik, prenijeli slične ocjene.

Jedna od enigma njegove političke karijere bila je odluka u Hagu 1991. da prihvati prijedlog međunarodne zajednice o konfederaciji jugoslavenskih republika, što je podrazumijevalo priznanje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske. Sam Bulatović je kasnije govorio da je to smatrao najboljim rješenjem, no takav stav ubrzo je povukao nakon oštre Miloševićeve reakcije.

Bulatović je vršio pritisak na Karadžića

Kasnije je nastavio podržavati velikosrpsku politiku i sudjelovao u mirovnim pregovorima, među kojima i oni u Ateni 1993., kada se pokušavalo nametnuti Vance-Owenov plan. Zajedno s Miloševićem i Dobricom Ćosićem pritiskao je Karadžića da ga potpiše, ali dogovor nije zaživio zbog protivljenja rukovodstva bosanskih Srba.

Sredinom devedesetih put mu se razišao s Đukanovićem, koji je sve više zagovarao crnogorsku samostalnost. Nakon gubitka političkog utjecaja 1998., Bulatović je pronašao utočište u saveznoj vladi, gdje ga je Milošević imenovao premijerom.

Na toj funkciji ostao je do 2000. godine, nakon čega se povukao iz prvih političkih redova. Ipak, aktivno se protivio crnogorskoj nezavisnosti te često istupao u prilog Miloševiću. Nikada nije bio optužen za ratne zločine, iako je više puta svjedočio na haškom sudu u korist optuženih srpskih lidera. Njegovom smrću otišao je jedan od posljednjih aktera burnog raspada Jugoslavije, političar čije ime ostaje obilježeno kontroverzama.