Kada je u međuratnoj Jugoslaviji vođena borba za gospodarski položaj Bosne i Hercegovine, malo je političara imalo toliko jasnu viziju i upornost kao Mehmed Spaho. Kao lider Jugoslavenske muslimanske organizacije i ministar u nekoliko vlada Kraljevine Jugoslavije, Spaho je snažno insistirao da se Bosni obezbijedi najkraći i najjeftiniji izlaz na more. U vremenu kada je industrija zemlje bila tek u povoju, a Bosna bogata ugljem, željeznom rudom i drvnom masom, pitanje izvoza postajalo je presudno, piše Bosna.hr.

Za Spahu je luka Ploče predstavljala ključnu tačku razvoja. Njegovim zalaganjem donesene su prve odluke o gradnji željezničke pruge Metković–Ploče i o početku radova na samoj luci, čiji značaj se, kako je pisao Jugoslovenski list 1937. godine, mjerio sudbinom desetina hiljada radnika iz Bosne i Hercegovine.

Odavno je bilo jasno da je Bosna i Hercegovina, sa svojom bogatom drvnom i rudnom proizvodnjom, prirodno okrenuta izvozu. Ali taj izvoz se odvijao otežano i skupo, preko malih i nedovoljno opremljenih luka u Gružu, Metkoviću i Zelenici. Jugoslovenska štampa je u to vrijeme pisala kako „70 posto naše drvarske i montanističke produkcije leži u dolinama Bosne i Neretve, a one nemaju luke za izvoz glomazne robe“.

Izgradnja luke Ploče trebala je promijeniti tu sliku. „Iz centralne Bosne troškovi željezničkog prevoza za slabiju robu iznosit će svega 500 dinara“, pisalo je 1937. godine, naglašavajući da će nova luka omogućiti bosanskoj industriji prednost u konkurenciji na evropskom tržištu.

Ideja o luci nije bila nova. Još 1922. godine bosanski privrednici tražili su da se na ušću Neretve gradi moderna luka. U početku se raspravljalo o više opcija: jedni su zagovarali Klek–Neum, drugi Metković–Opuzen–Klek, dok su treći, među kojima i Spaho, insistirali na Pločama.

Zagovornici Neuma tvrdili su da je teren čvrst, bez močvara i malarije, da dubina mora omogućava pristajanje i najvećih brodova, te da je riječ o prirodnoj luci s dugom tradicijom. Tvrdili su i da bi izgradnja bila jeftinija, svega nekoliko miliona dinara, naspram desetina miliona potrebnih za Ploče.

No, Spaho je, uz bosanske industrijalce, bio neumoljiv: Ploče su imale najbolji geografski položaj. Bile su najbliže Gabeli i centralnoj Bosni, gdje se proizvodila ogromna većina drveta, uglja i rude. Neretvanska dolina predstavljala je prirodni koridor prema moru, a to su, kako su podsjećali, znali još Rimljani, Dubrovčani i Mlečani.

Spaho je u parlamentu i u vladi godinama ponavljao da bez luke u Pločama nema istinskog razvoja Bosne i Hercegovine. Njegovi protivnici nisu dolazili samo iz Neuma i Dalmacije. Posebno su protestovali Dubrovčani, strahujući da će nova luka biti konkurencija njihovoj luci u Gružu. Slično su reagirali i Split, Šibenik i Sušak.

Privrednici iz tih gradova zahtijevali su da se sredstva ulože u proširenje postojećih luka, a ne u gradnju nove. No Spaho je odgovarao da se bosansko zaleđe ne može zauvijek vezivati za udaljene i nepraktične jadranske luke.

List „Pravda“ je u to vrijeme zapisao da je upravo Spahinim zalaganjem donesena konačna odluka da se luka gradi u Pločama. To je nazvano „jednom od najvećih i najzamašnijih inicijativa za privredno podizanje naših krajeva“.

Planirana luka u Pločama trebala je nositi ime „Aleksandrovo“, po kralju Aleksandru Karađorđeviću. Bila je zamišljena kao moderna luka, veća od one u Trstu, sa dugim obalnim zidom, skladištima i željezničkim vezama.

Geografski položaj bio je povoljan: udaljena četiri kilometra od ušća Neretve, s ulaznim kanalom od 1.200 metara dužine. Istina, teren je bio močvaran, pa je zahtijevao velika nasipanja i bagerovanja. Ali inženjeri su smatrali da će nakon tih radova luka biti sigurna i zaštićena.

Za Bosnu i Hercegovinu značilo je to da će drvo iz konjičkih i travničkih šuma, ugalj iz Kaknja i Breze, te rude iz Vareša i Zenice, napokon imati najkraći put do svjetskih tržišta.

Izgradnja luke Ploče bila je dio šire Spahine vizije industrijalizacije Bosne. U isto vrijeme radio je i na proširenju zeničke čeličane, uvjeren da Bosna mora imati jaku metaluršku bazu. Luka na moru i čeličana u srcu zemlje bile su dva krila iste strategije, povezati prirodne resurse i industriju sa svjetskim tržištem.

U intervjuima i govorima isticao je da Bosna ne smije biti samo sirovinsko zaleđe drugih, već ravnopravan industrijski prostor. Zato je tražio i gradnju novih željezničkih pruga, poput one Ustiprača–Foča, koja je otvorena 1939. godine, a za koju je javnost isticala njegovu zaslugu.

Do 1937. godine projekat luke Ploče konačno je ušao u fazu realizacije. Jugoslovenska vlada odobrila je kredit od 30 miliona dinara za izgradnju prve etape pruge Metković–Ploče. Ubrzo su počeli radovi na miniranju brda Zminjac, pripremanju terena i trasiranju kanala.

„Nakon desetak godina često žilave borbe, napokon se pristupa realizaciji projekta o izgradnji luke Ploče“, pisali su tada novinari. Dodavali su da će „ovim centralni krajevi sa svojih 50.000 radnika dobiti najkraći i najjeftiniji izlaz na more“.

Mehmed Spaho nije dočekao završetak svoje vizije. Umro je 1939. godine, u vrijeme kada su radovi tek počinjali. Luka je otvorena tek poslije Drugog svjetskog rata, ali svi izvori naglašavaju da je bez Spahinog zalaganja teško da bi došlo do izgradnje uopće.

Njegovo ime ostalo je vezano za Ploče, iako luka nikada nije ponijela planirano ime Aleksandrovo. Spominje se i u kontekstu drugih infrastrukturnih projekata koje je pokrenuo, ali upravo luka na Neretvi ostaje simbol njegove uporne borbe da Bosna dobije ono što joj prirodno pripada – direktan izlaz na more.