Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Jedan od glavnih prigovora Trojke ne račun prethodne vlasti bio je: politiziranost sigurnosno-obavještajnog i pravosudnog sektora. Riječju, sadašnja vlast je, dok je bila opozicija, tvrdila da SDA politički kontroliše OSA-u, policijske agencije i pravosuđe. 

Neću se ovom prilikom detaljno baviti apsurdnošću tvrdnje da je pravosuđe, koje je procesuiralo Fadila Novalića, Selmu Cikotića, Osmana Mehmedagića te faktički dovelo Trojku na vlast, bilo produžena ruka SDA. 

Neću reći da SDA nije svojevremeno politički sponzorisala širenje Gatačkog klana u pravosudnim institucijama, već da joj je i samoj to došlo glave, a da je pravosuđe u toj mjeri kontaminirano političkim uticajem da samo naivni mogu vjerovati da smo u Danskoj.

Neću se ovom prilikom baviti ni bizarnošću situacije u kojoj vlasti RS-a hvale OSA-u, nakon što je “depolitizirana”. (Kao da bi vlasti RS-a hvalile ijednu instituciju da je zaista tako.)

Tema dana, koje zavređuje pažnju, jesu objavljene poruke koje svjedoče o uplitanju prvog čovjeka izvršne vlasti u Federaciji u operativni rad Federalne uprave policije. 

Odgovarati pred zakonom, a ne pred Nikšićem

Poruke, koje je objavio portal Istraga.ba, pokazuju da je premijer FBiH Nermin Nikšić, preko posrednika – jednog policijskog službenika – rukovodio akcijom Federalne uprave policije usmjerenom protiv bivših čelnika Autocesta. 

Poruke pokazuju da je premijer Nikšić, vodeći se svojim političkim i PR potrebama u datom trenutku (“Da nam je da koga spengamo”), nalagao policiji šta da radi, koga i kad da hapsi itd. 

Bivšeg, kao i sadašnje čelnike Autocesta, treba procesuirati za svaki kriminal koji se utvrdi. Zato postoje bh. institucije, ali i Ured evropskog javnog tužioca u Veneciji (koji je proteklih dana češljao ovo javno preduzeće).

Svako mora odgovarati pred zakonom. Pred zakonom, a ne pred Nerminom Nikšićem. Naime, ni ministar unutrašnjih poslova se po zakonu ne smiju uplitati u operativni rad policije, a kamoli premijer. Zbog toga je Nikšićeva intervencija u policijski rad prvorazredni skandal.

Kada je nedavno reisul-ulema IZ u BiH Husein-ef. Kavazović doveo u pitanje presudu Fadilu Novaliću, protiv njega se digla kuka i motika. Poglavar islamske zajednice je optužen da narušava integritet institucija. Najmanje inteligentni, a najviše ostrašćeni među zvaničnicima vlasti, poput potpredsjednika FBiH Igora Stojanovića i predsjedavajućeg Predstavničkog doma Dragana Miokovića, optužili su reisa da osporavajući jednu zapravo ruši sve sudske presude, uključujući i onu protiv Dodika, pa čak i one za ratne zločine.

Mioković i Stojanović – savjest Federacije

Život je ironičan. Petnaest dana kasnije, otkriveno je da je premijer Nikšić uradio nešto mnogo gore od onog za šta su optuživali reisa. Nikšić nije javno komentarisao, već je, ucjenjujući direktora policije produženjem mandata, diktirao istragu. I šta sada kaže savjest Federacije personifikovana u liku Igora Stojanovića, odnosno Dragana Miokovića? Ništa, naravno. Jer hapsi “naš”. I to hapsi “njihove”. Šta tu može biti problematično!?

Upravo je to logika koja stoji iza svega. Nije reis bio kriv što se “uplitao u rad pravosuđa”. Već zato što je “branio premijera iz SDA”. To je bila dubinska percepcija režimske javnosti. Za one koji na taj način gledaju stvari, Nikšić ne može biti kriv, “jer je naš” i “jer je hapsio SDA”. Dakle, u pozadini svega toga je logika partijske države. 

Ta logika se svodi na rezon onog Hotentota, koji je, kad su ga pitali šta je zlo, rekao: “Zlo je kad dođe neko, ubije mene i moju porodicu, spali mi kuću, itd.” A na pitanje šta je dobro, odgovorio je: “Pa kad ja sve to isto uradim njemu.”

Tako je i Trojka, dok je bila u opoziciji, govorila da su policijske i pravosudne institucije pod kontrolom SDA, te da ih je potrebno depolitizirati. A, eto, čim je došla na vlast (uz pomoć pravosuđa!) prvo je gledala da FUP u što većoj mjeri stavi pod vlastitu političku kontrolu.

Najbizarnije od svega je što smo iz situacije da premijera hapse, došli u situaciju da premijer hapsi, i svejedno nas neki uvjeravaju da je prethodna vlast imala politički utjecaj nad pravosuđem i policijom, a da sada toga više nema. 

Najveći problem vlasti Trojke nije što laže i krade, već što potcjenjuje narod, misleći da mu se može prodati bilo kakva priča i da što je besmislenija bolje se prima.