Neki ljudi zadržavaju oštar um i u svojim osamdesetim i kasnije, rušeći ideju da je kognitivno opadanje neizbježno kako starimo.

Jedna 25-godišnja studija o ovim zavidnim pojedincima sada otkriva šta je posebno u vezi s njihovom neurologijom.

„Ono što smo otkrili u njihovim mozgovima zaista je bilo šokantno za nas“, objašnjava klinički neuropsiholog sa Univerziteta Nortvestern, Sandra Vajntraub.

Vajntraub i njezine kolege otkrili su da su mozgovi određenih ljudi neobično otporni na nagomilavanje proteinskih naslaga i zapleta tipičnih za Alchajmerovu bolest. Ovi pojedinci takođe imaju veću koncentraciju jednog specifičnog tipa neurona u ključnom dijelu mozga, kao i manje znakove upalnih procesa u bijeloj masi mozga u poređenju s tipičnom starijom populacijom.

Iako je potrebno potvrditi nalaze na drugim populacijama, identificiranje jedinstvenog neurobiološkog profila „otvara vrata novim intervencijama koje bi mogle očuvati zdravlje mozga duboko u pozne godine života“.

Ovi ljudi u osamdesetim imaju pamćenje usporedivo s ljudima u pedesetim. U studiji, objavljenoj u časopisu Alzheimer’s & Dementia, definirani su kao osobe koje mogu zapamtiti najmanje devet od 15 riječi na testu, što je rezultat tipičan za ljude dvije do tri decenije mlađe. Neke studije pokazuju da manje od pet odsto populacije može biti svrstano u tu grupu.

Jedna zajednička osobina je izražena ekstrovertnost. Zanimljivo je da oni ne vode nužno zdraviji način života — neki redovno puše i piju alkohol, što ukazuje da je veliki dio njihovih „moćnih“ sposobnosti otpora starenju biološke prirode.

Vajntraub i njezin tim pratili su 290 osoba starih 80 i više godina od 2000. godine, kako bi usporedili one koji su se pokazali kao „superstarci“ s onima koji stare tipično. Zahvaljujući velikodušnim donacijama 79 mozgova „superstaraca“, istraživači su identificirali neke ključne biološke razlike.

„Shvatili smo da postoje dva mehanizma koja dovode do toga. Jedan je otpornost – oni ne stvaraju plakove i naslage (koje su tipične za Alchajmerovu bolest). Drugi je izdržljivost – oni ih stvaraju, ali ti plakovi ne utječu na njihov mozak“, navodi Vajntraub.

Ćelije koje prenose informacije ka hipokampusu, poznate kao entorinalni neuroni, bile su veće kod superagera, što je, prema mišljenju istraživača, možda doprinijelo njihovoj otpornosti ili izdržljivosti.

Štoviše, kod tipično starećih osoba primijećeno je stanje stanjivanja vanjskog sloja mozga, dok se kod „superstaraca“ to nije dešavalo. Ovaj dio mozga kontroliše svjesne misli, pamćenje i jezik.

„Superstarci“ su takođe imali više fon Ekonomovih neurona i deblji prednji cingulatorni korteks, gdje se ti neuroni nalaze, čak i u poređenju sa znatno mlađim ljudima. Taj dio mozga učestvuje u reguliranju pažnje, emocija i donošenja odluka.

Prethodne studije već su pokazale da ovaj dio mozga kod superagera ne smanjuje zapreminu kao što se očekivalo. Vajntraub i njezin tim sumnjaju da su „superstarci“ rođeni s većom gustoćom fon Ekonomovih neurona.

Zajedno, ove razlike izgleda da održavaju njihov mozak stabilnim tokom vremena.

„Mnogi nalazi iz ove studije potječu iz analize moždanih uzoraka velikodušnih i posvećenih superagera koji su praćeni desetljećima“, kaže klinički neuropsiholog sa Univerziteta Nortvestern, Tamar Gefen.

Tim je takođe naveo i listu gena koje su ranija istraživanja izdvojila kao vrijedne daljnjeg proučavanja.

Razumijevanje gena koji utječu na kognitivne funkcije tokom starenja moglo bi omogućiti razvoj lijekova koji bi potaknuli stanje mozga „superstaraca“ i otpornost na Alchajmerovu bolest, zaključuju istraživači u svom radu.