Sada je u pitanju trka dvojice kandidata, a sljedeći lider SAD biće karijerista koji ništa ne zna o državničkim dužnostima, navodi u analizi za Guardian vanjskopolitički komentator Simon Tisdall.

Milioni Amerikanaca čekaju 7. novembar 2028. godine, datum narednih predsjedničkih izbora. To je dan kada era Donalda Trumpa efektivno završava. Vjerovatno. To je dan kada će se Demokrate iskupiti za katastrofalni fijasko Kamale Harris 2024. Moguće. To je dan kada se američka demokratija ponovo rađa. Nadamo se. Priče o nasljedstvu očaravaju Vašington. Gawin Newsom, guverner Kalifornije, dao je najjasniji znak do sada da će se kandidovati, dok Harris, zanemarujući prethodne greške, smatra da zaslužuje drugu šansu.

Ipak, većina pažnje je usmjerena na Republikance, nakon što je Trump (79), ponovo zaprijetio da će prekršiti ustav i tražiti treći mandat. "Volio bih to da uradim", rekao je ove sedmice. Kasnije se povukao, iako neubjedljivo. "Vidjećemo šta će biti", provocirao je. Ova nedostojanstvena narcisova izborna predstava će trajati beskrajno. Veći praktični interes predstavljaju dva imena koja je Tramp izdvojio kao svoje najvjerovatnije nasljednike: JD Vance i Marco Rubio, potpredsjednik i državni sekretar.

Trump je predvidio dvokandidatsku trku za republikansku nominaciju 2028. godine – iako njegovi favoriti često padaju, što mogu potvrditi Mick Pence, Rec Tillerson, Mike Pompeo, John Bolton i mnogi drugi. Trumpova mišljenja nisu ni mnogo popularna van njegove baze. Vance i Rubio već su pokazali da nisu sposobni za visoke funkcije. Ipak, kako stvari stoje, mogućnost da jedan od ovih prosječnih ambicioznih tipova preuzme MAGA ogrtač i osvoji tron mora se ozbiljno shvatiti.

To je izbor između pit bula i pudlice. Agresivan, bučan, neprijatan i povremeno zapanjujuće neupućen, JD Vance (41) je brat koga treba pobijediti, nasljednik Kralja Dona. Prednjači sa velikim marginama u ranim anketama u republikanskim primarnim državama. Njegov jezik je vulgaran, stavovi jednostavni. Kada je sugerisano da bi vanparničko ubistvo navodnih krijumčara droga moglo biti ratni zločin, napisao je na X: "Ne zanima me kako to zoveš". Šarmantno.

Vance često koristi društvene mreže da brani Trampa i blati "ludila ljevičarskih radikala". U jednom zloglasnom slučaju, pokušao je da opravda rasističke, homofobične i mizogine komentare o "majmunima", Hitleru i silovanju u republikanskoj online grupi. Kada je izazvan zbog okrutno uvredljivog AI videa usmjerenog protiv crnog demokratskog kongresmena koji je Trump ponovo podijelio, Vance je rekao: "Mislim da je smiješno. Predsjednik se šali, a mi se dobro zabavljamo".

Suprotno tome, nakon ubistva svog tvrdog desničarskog saveznika Charlieja Kirka, Vance je zahtijevao nacionalnu akciju protiv "daleko ljevičarskog" neslaganja – tj. stavova koje nije volio. Ovaj primjer dvostrukih standarda podsjetio je na njegov jadni međunarodni debi u Minhenu u februaru, kada je licemjerno predavao Evropi o slobodi i cenzuri dok je privlačio njemačku desničarsku liderku, Alice Weidel. Vance je potom potvrdio reputaciju zbunjenog, nekontrolisanog napadačkog psa kada je napao ukrajinskog lidera, Volodimira Zelenskog, koji zna više o odbrani slobode nego što će on ikada znati.

Ako se Vance bude kandidovao, moraće jasno da kaže u šta vjeruje. Problem je što on ne zna. Nekada je Trumpa nazivao "idiotom" kojeg nikada ne bi podržao. Kao senator iz Ohia, bio je protiv stranih ratova; kao potpredsjednik, podržavao je jednostrane napade na Iran, Jemen i Venecuelu. U svojoj samoljubivoj, samopromotivnoj knjizi "Hillbilly Elegy" kritikovao je bijele radničke zajednice što svoje probleme pripisuju Kini, migrantima i "vok elitama". Sada sam radi upravo to, stalno.

Rubio je potpuno mirnija, čudno pasivna figura i možda najneefikasniji državni sekretar u skorije vrijeme. Dok Trump vodi i privlači pažnju na Izrael, Ukrajinu i Kinu, Rubio (54) služi kao podrška, navijač i popravljač. Njegov posao: da smisli Trumpove nepromišljene, napuhane sporazume – nemoguća misija u kojoj svakodnevno propada. Njegovo opasno kašnjenje u implementaciji sigurnosnih elemenata Gaze "mirovnog plana" je dobar primjer.

Rubio nekada nije bio tako slab. Kao kandidat za predsjednika 2016. godine u trci protiv Trumpa (koji ga je ismijavao kao "Mali Marko"), zastupao je tradicionalne saveze SAD, ljudska prava i stranu pomoć. Govoreći o Rusiji, osuđivao je napore "velikih sila da potčine svoje manje susjede". Ipak, otako je prihvatio Trumpovu podršku, njegovi principijelni stavovi su misteriozno nestali. Budžeti američke pomoći u inostranstvu su srezani, promocija demokratije i ljudskih prava zapostavljena, a direktna američka podrška Ukrajini uništena.

Njegov mandat kao državnog sekretara je u početku zasjenio Elon Musk, koji je smanjio državne službe i programe meke moći dok je Rubio gledao; a kasnije Steve Witkoff, Trumpov saradnik nazvan "izaslanik za sve". Ipak, u jednoj političkoj oblasti, ovaj sin anti-Kastro migranata je dosljedan: njegova netrpeljivost prema ljevičarskim režimima na Kubi, u Venecueli i Nikaragvi. U svojoj drugoj ulozi, savjetnika za nacionalnu sigurnost, Rubio vodi sve militarizovaniji napor da sruši diktaturu Nicolasa Madura u Karakasu.

Pravdajući smrtonosne pomorske napade na navodne krijumčare droga iz Venecuele i Kolumbije, Rubio je u septembru izjavio da zakonita zaustavljanja ne funkcionišu. "Ono što će ih zaustaviti je kad ih razneseš... I desiće se opet", upozorio je. Što se, više puta, i dogodilo. Rubio je takođe frontmen Trumpovih grubih pritisaka na Panamu, Brazil i Meksiko, masovne deportacije migranata u zatvore pod represivnim režimom El Salvadora i ukupni pokušaj da se Latinska Amerika ponovo pretvori u polukolonijalno američko dvorište.

I dok sve ovo može donijeti Rubiu podršku na desnici, postoji rizik da otuđi nezavisne birače. Njegovo ponašanje ima smisla samo ako, poput Vensa, planira da se kandiduje za predsjednika kao druga generacija MAGA-minija. Ova dva uvijek prilagodljiva Trumpova tipa izgleda da će upravo to i uraditi 2028. godine. Kao ni njihov šef, oni ništa ne znaju o državničkim vještinama ili višem pozivu. Sljedbenici, ne lideri, ujedinjeni u neograničenoj ambiciji – i nesposobni za vlast.

Sigurno SAD može bolje od ovoga. Ups! Tako su govorili i o Trampu 2016. godine, zaključuje The Guardian.