Na Nacionalnoj konvenciji Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, održanoj u zagrebačkom hotelu Westin, državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Fadila Bahović iznijela je možda najdramatičniji podatak u modernoj historiji bošnjačke manjine u Hrvatskoj: u Registru birača Republike Hrvatske evidentirano je 23.396 “Muslimana” i samo 13.147 Bošnjaka, piše Bosna.hr.

Razlika od više od deset hiljada svjedoči šokantan identitetski rez koji određuje političku, kulturnu i institucionalnu težinu cijele zajednice. Nevjerojatno je da takav nesrazmjer postoji 32 godine nakon što je vraćeno historijsko ime Bošnjak, nakon što su Bošnjaci prošli genocid, egzodus, rušenje svojih gradova i džamija, spaljivanje arhiva, zatim obnovu i izgradnju društva.

To što se danas, više od tri desetljeća poslije, na tlu Evropske unije, u registrima Republike Hrvatske, zemlje u kojoj Bošnjaci imaju svog saborskog zastupnika, državnu tajnicu i mrežu udruga, još uvijek vode kao “Muslimani” pokazuje zapanjujući kontinuitet zapuštanja identitetske politike u prošlosti.

Ovaj raskorak nije nastao slučajno. On ima korijen u nebrizi i slaboj povezanosti naših udruga, u amaterskom i površnom pristupu nacionalnom radu, ali i u odustajanju Bošnjaka iz matice da se ozbiljno bave nacijom koja je puno šira od granica Bosne i Hercegovine.

Bošnjačka nacionalna manjina u Hrvatskoj, koja je bila prva organizirana i jaka dijaspora u savremenom smislu i prva stanica prema zapadnoj Evropi, danas svjedoči posljedice višedecenijske pasivnosti i odsustva sistemske brige o identitetu u prošlosti. Kad se narod, koji je preživio pokušaj potpunog brisanja, ponovo sam počne brisati, to je upozorenje o institucionalnoj zapuštenosti koja prijeti da Bošnjake, izvan domovine, pretvori u narod koji postoji bez imena. Upravo je ovo i jedan od glavnih zadataka nove bošnjačke politike u Hrvatskoj, ne sa ciljom da proziva i progoni krivce, već da sanira pukotine i pokreće novi val organiziranog manjinskog života koji će poboljšati i unaprijediti razinu znanja i samosvijeti.

Pitanje imena nije novo i ono se vuče još od 1968. godine, kada je u tadašnjoj Jugoslaviji prvi put dozvoljeno izjašnjavanje “Musliman u smislu nacije”. Bio je to kompromis socijalističkog režima koji nije imao snage priznati povijesno ime Bošnjak, i time je stvorio nacionalnu polusjenu, narod s vjerom, ali bez punog imena. U narednim desetljećima nacionalnost Bošnjaka se razvijala kao “duhovno-idejni i kulturni kontinuitet Bosne”, ali ga je politički diskurs često vraćao pod ime koje je pripadalo vjeri, a ne naciji. Zapravo Bošnjaci su od Austro-Ugarske do današanjih dana uvijek morali “dva puta dokazivati da postoje – prvo kao vjerska, a onda kao nacionalna činjenica”

Za ovakvo stanje ne možemo kriviti ni Hrvate, ni Srbe, ni vanjske okolnosti, krivnja je na nama samima. Godinama smo, iz neznanja ili komoditeta, prepuštali vlastiti identitet stihiji, čekajući da ga netko drugi prepozna, zaštiti ili definira. Hrvatska nam sada pruža priliku da to ispravimo kroz rad Povjerenstva za provedbu Operativnog programa za bošnjačku nacionalnu manjinu na čelu sa Fadilom Bahović i pod političkim pokroviteljstvom saborskog zastupnika Armina Hodžića, da pokažemo zrelost i organiziranost, da postanemo zajednica koja zna što hoće i kako to može ostvariti.

Upravo zato je Nacionalna konvencija Bošnjaka imala smisao, ne kao još jedan skup lijepih riječi o zajedništvu i jedinstvu, ne kao protokolarna fotografija za arhivu, nego kao okidač za djelovanje.

Sada je pred nama izbor. Ili ćemo zajednički, ozbiljno i planski ispraviti stanje, ili ćemo, ako nastavimo s međusobnim trzavicama, sujetama i malim rivalstvima, gledati kako nam se zajednica pretvara u krug udruga koje služe same sebi, zadovoljne vlastitim postojanjem, ali bez stvarnog učinka. Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj i nova generacija bošnjačkog liderstva danas imaju priliku da to promijene, da dokažu da zajedništvo nije parola, nego organizirani rad za opće dobro.

„Izmjenama Ustava Republike Hrvatske 2010. godine Muslimani su – kao nacionalna manjina – brisani iz Ustava, a umjesto njih su uvedeni  Bošnjaci. Kada se i dalje vodimo kao Muslimani, mi zapravo sami smanjujemo broj evidentiranih Bošnjaka u službenim evidencijama Republike Hrvatske (Popisu stanovništva i Registru birača), a time direktno smanjujemo i ostvarivanje svojih prava kao nacionalne manjine  svoja prava“, rekla je Bahović, podsjetivši da Ustav RH danas izričito nabraja 22 manjine, među kojima su Bošnjaci, dok je naziv “Musliman” nestao iz pravnog sistema. Republika Hrvatska je Ustavom i zakonima propisala brojna prava nacionalniih manjina, a u kojoj mjeri će ih pojedina nacionalna manjina ostvariti ovisi u većini slučajeva o broju pripadnika određene nacionalne manjine tj. o njenom udjelu u ukupnom stanovništvu. I upravo zato je važan broj Bošnjaka evidentiranih u Popisu stanovništva i Registru birača.

Ova tema traje još od 1968. godine, od osnivanja Komisije za nacionalna pitanja pri AVNOJ-u, koja je tada prvi put otvorila dilemu između vjerskog i nacionalnog imena. Danas, pola stoljeća kasnije, rješenje je jednostavno, ali zahtijeva razvijenu samosvijest, a procedura je zatim obična formalnost. Kako je istaknula državna tajnica Fadila Bahović, „promjena je jednostavna i ne zahtijeva više od 10 minuta vremena za svakog pojedinca“.

Dovoljno je ispuniti zahtjev za promjenu podatka o nacionalnosti i predati ga osobno u matičnom uredu prema mjestu prebivališta ili poslati ga poštom matičnom uredu, ili to učiniti putem platforme e-Građani, gdje se postupak može pokrenuti elektronički. Na obrascu građanin jednostavno upiše svoju nacionalnu pripadnost – Bošnjak ili Bošnjakinja – i time usklađuje podatak o svojoj nacionalnosti s Ustavom Republike Hrvatske, koji Bošnjake prepoznaje kao jednu od 22 nacionalne manjine.

Prema analizi Nacionalne koordinacije, razlike su najveće u trima urbanim i obalnim sredinama.

U Primorsko-goranskoj županiji “Muslimana” je gotovo 4.600, a “Bošnjaka” tek 1.300, što je trostruki jaz. U Istarskoj županiji je oko 2.500 “Muslimana”, naspram 1.100 Bošnjaka. U Gradu Zagrebu 4.661 “Musliman” i 4.380 Bošnjaka, najmanji jaz, ali najvažniji birački korpus.

Zbirno, to znači da gotovo dvostruko više ljudi nosi oznaku “Musliman” nego “Bošnjak”, iako se radi o istom narodu. Ta neusklađenost smanjuje broj Bošnjaka u Popisu stanovništva i Registru birača, a time i mogućnost ostvarivanja zakonom zajamčenih prava.

Naime, u Hrvatskoj manjinska prava ovise o brojnosti jer vijeće nacionalne manjine se osniva ako manjina čini 1,5 % stanovništva ili ima više od 200 pripadnika. Nadalje, predstavnik se bira ako ih je najmanje 100, a ravnopravna službena uporaba jezika i pisma moguća je kad manjina čini 1/3 stanovnika jedinice lokalne samouprave.

Kad se u registrima “izgubi” deset hiljada ljudi, gubi se i pravo na vijeća, predstavnike i službenu uporabu jezika, a time i politička vidljivost.

Trenutno se nastava na bosanskom jeziku (Model C) provodi u 7 osnovnih i 2 srednje škole, s ukupno 108 učenika, dok bi realni broj, prema stvarnom udjelu Bošnjaka, trebao biti višestruko veći. Ako se uzme u obzir činjenica da u Hrvatskoj trenutno postoji više od 1.300 osnovnih i srednjih škola, podatak o tome da se bosanski jezik uči u svega 9 škola je nešto što nas sve skupa treba zabrinuti.

Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, uz Povjerenstvo za provedbu Operativnog programa bošnjačke nacionalne manjine, preuzima vodeću ulogu u kampanji preimenovanja i usklađivanja registra birača.

Iz Nacionalne koordinacije najavljuju kampanju „Upiši se kao Bošnjak/Bošnjakinja“, terenske punktove u PGŽ, Istri i Zagrebu, partnerstvo s matičnim uredima i upravnim odjelima županija, pravni help-desk za građane i udruge, i mjesečni brojač promjena koji će javno pratiti napredak do kraja 2026.

Da pitanje imena nije samo stvar administracije, već kulturne i povijesne samosvijesti, podsjeća i citat fra Antuna Kneževića iz 19. stoljeća: “Blizu četrnaest je vijekah kako se ova zemlja zvala Bosna, njezini stanovnici Bošnjaci, a njihov jezik bosanski.”

Sličnim tonom i utemeljenjem svoj teret imena nosi i Nacionalna koordinacija, što bi Alija Isaković  definirao kao “najteže i najskuplje naslijeđe naroda, ono koje se mora ponovno zaraditi svakom generacijom”. Bošnjački identitet, time, nije samo pravna oznaka, nego proces samopotvrđivanja koji traje stoljećima.

Dakle, pitanje preimenovanja “Musliman” u “Bošnjak” nije više jezična ili simbolička dilema, već temeljni uslov za ravnopravnost u pravnom poretku Hrvatske. Konvencija u Zagrebu pokazala je da je zajednica napokon sazrela da taj proces dovede do kraja, institucionalno, administrativno i duhovno.