Piše: Vahidin PRELJEVIĆ / Odgovor.ba 

Poslije svakog prijelomnog događaja u historiji neke zemlje, kao što su ratovi ili katastrofe, obično slijedi period u kojem se stabilizira neka uspostavljena interpretacija koju malo ko dovodi u pitanje. Zavisno od neposrednog društvenog konteksta, taj kolektivni narativ može biti nametnut odozgo, što je obično slučaj u diktaturama. U relativno slobodnim društvima, s druge strane, on se kristalizira u toku vremena, dakako uz jak utjecaj političkih faktora.

Tempo je sve pobrkao

Naprimjer, veliku pripovijest o jugoslavenskom NOB-u, manje-više, premda ne i bez historijskog osnova, dekretom je uspostavila Komunistička partija Jugoslavije i njene glavne smjernice i poruke se uglavnom nisu mijenjale sve do 1980-ih godina prethodnog stoljeća, do pred sam raspad Jugoslavije.

No, možda se sve počelo iznutra klimati onda kad su sami učesnici događaja počeli objavljivati svoje memoare, dvadesetak godina nakon rata. Ta memoarska literatura nije svakako u prvom valu preispitivala sam karakter „revolucije“, ali su njeni autori često prenaglašavali ulogu i značaj vlastite osobnosti u povijesti.

Posebno ozloglašen primjer, barem među svojim nekadašnjim saborcima, bio je Svetozar Vukmanović Tempo, koji je u knjizi Revolucija koja teče (1971) svoju ličnost predstavio kao ključni faktor, nezamjenjivu u mnogim presudnim situacijama i bitkama.

Iznervirani su tada bili mnogi njegovi drugovi, među njima i Avdo Humo i Rodoljub Čolaković. Ovaj posljednji je tim povodom u svom dnevniku 1971. godine zapisao: „Čitao Tempa. Stvarno je sve pobrkao i prikazuje stvari kako je on sad, posle toliko godina, uobrazio da su bile. Pri tom ističe sebe, vređa druge.“

Uistinu, subjektivizacija historije, u kojoj pojedinac s viškom egocentrizma samog sebe postavi za mjeru svih stvari u tumačenju sadašnjosti i prošlosti, može pripremiti teren za kasnije radikalne revizije.

Perjanice antibosanske medijske mašinerije

E sad, čemu ovo podsjećanje na davno prohujala i umnogome drugačija vremena? Zato što neki današnji, navodno relevantni, „svjedoci“ novije bosanske historije proteklih mjeseci i godina, uza sve razlike, pokazuju sličan egomanijski sindrom kao jedan dio ondašnjih jugoslavenskih revolucionara, i to u znatno pervertiranom obliku.

Ti „autentični“ glasovi izlaze sad sa svojom velikom naknadnom pameću „šokirajući“ javnost time da je, recimo, bila greška potpisati Dejtonski mirovni sporazum, kako je to bila „izdaja“ (iako su tada možda javno i podržavali sklapanje mira), ili kako je „projekt bošnjačke nacije“ bio promašaj, kako je ovaj ili onaj potez bio poguban, tvrdeći da bi, eto, sve bilo drugačije da je neko poslušao njihove savjete. Za razliku od većine partizanskih memoarista, uključujući i spomenutog Tempa, koji su se makar trudili svoje tvrdnje potkrijepiti i nekim dokumentima, ovi bosanski i bošnjački „prvoborci“, svoja mišljenja po televizijskim emisijama i podcastima dijele besplatno i uglavnom bez ikakvih dokaza.

Iz nekog razloga, koji je vjerovatno odveć lične prirode, oni idu i korak dalje te se predstavljaju kao renegati one stvari za koju su se nekoć borili, pa pušu u apokaliptičke trube najavljujući opću propast i „kraj Bosne“ – sve zato jer su osjećaju razočaranim, uskraćenim i prevarenim, jer se  naprosto ta pokvarena stvarnost nije uklopila u njihove želje i vizije.

Vođeni takvim resentimanom, koji se kultivira godinama, neki otvoreno prelaze na „drugu stranu“, postajući medijske perjanice antibosanske propagandne mašinerije. U svom prilično bijednom pseudorenegatstvu, u kojem ne prezaju ni od ciničnog izvrtanja činjenica, oni zapravo priželjkuju kraj Bosne, pa i direktno sudjeluju u političkim projektima koji imaju za cilj razaranje zemlje – samo da bi se pokazalo da su oni, bezbeli, bili u pravu.

Svijest o ratu izgrađena na činjenicama

No, veoma su mali izgledi da im se ta kalkulacija ostvari. Uz mnoge mane koje ovo društvo ima, a o kojima često pišemo na ovom mjestu, postoji i jedna njegova velika komparativna prednost: kolektivna svijest o karakteru rata kao formativnog perioda naše današnje političke zajednice se, uza sva mjestimična pretjerivanja, ipak izgradila na činjenicama, i što je jednako važno, ona se, srazmjerno okolnostima, izgradila slobodno, nije nametnuta kao partijska ili ideološka dogma.

Dogmatske istine imaju nezgodnu osobinu da jedno, možda i duže vrijeme mogu djelovati čvrsto i stameno, jer su opasane zidom sastavljenim od tabua, a onda, kad taj zid i na najbeznačajnijim mjestima napukne, kao u spomenutim prepirkama između ostarjelih partizana, čitava se konstrukcija počinje nepovratno urušavati, pa se ono što je važilo kao istina, u radikalnom zaokretu, pretvori u svoju suprotnost.

U bosanskom slučaju to nije tako: vlast je oduvijek bila izložena javnoj kritici, još i tokom rata, a da ne govorimo o poratnom periodu: ako je i bilo pokušaja da se uguši javna riječ, da se mediji stave pod kontrolom – a bilo ih je i ima ih i danas – to nikada nijednoj nomenklaturi nije ni približno pošlo za rukom.

Otuda se u bosanskom javnom prostoru ono što se u nauci zove kulturni smisao ili zajednički temelj formiralo uglavnom evolutivno i deliberativno, a ne dekretom ili mitomanskim pregnućem.

Odgovornost uz višeglasje

Iako nekada, možda i s osnovom, nastaje dojam da se to bosansko i bošnjačko višeglasje pretvara u nepreglednu kakofoniju koja proizvodi konfuziju, te iako nesporno postoji i realna opasnost od ciljanih propagandnih udara koji smjeraju na razaranje bosanskog društva, onaj zajednički temelj je puno čvršći nego što na prvi pogled djeluje. Zato ta nekolicina tobožnjih renegata i navodnih tabulomaca, svi ti galijaševići u povoju, gotovo sigurno nemaju potencijal da naprave trajnu štetu, te da nekim svojim „šokantnim otkrićima“ iz prošlosti, naknadnim preumljenjima, bitno revidiraju sliku prošlosti ili sadašnjosti.

Naravno, onaj zajednički temelj, onaj okvir dakle koji i garantira pluralnost i višeglasje – one su uvijek prednost a ne mana – nije samorazumljiv, on se mora održavati i njegovati: ne regulacijama i sankcijama, ali makar podizanjem nivoa odgovornosti u medijskim kućama i redakcijama koji iz senzacionalističkih poriva ili iz potrebe da napakoste političkom protivniku ipak ne bi trebali davati toliko prostora tim samoprozvanim i sektaškim „otkrivačima istina“, koji su u ovom osvrtu ostali anonimni, kao što bi to generalno u javnosti i trebali biti.