Dva dana prije petooktobarskih promjena 2000. godine, istražni sudija Nebojša Simeunović, uprkos velikim pritiscima, odbio je da potpiše nalog za hapšenje 13 rudara, organizatora štrajka u Kolubari, te Nebojše Čovića i Borisa Tadića. Zvanično obrazloženje je bilo da nije poštovana procedura u redoslijedu zakonskih radnji. Početkom novembra iste godine sudija je nestao, a početkom decembra njegovo beživotno tijelo pronađeno je u Dunavu, nedaleko od hotela "Jugoslavija".

Nebojša Simeunović zvanično je nestao u noći između 6. i 7. novembra 2000., a njegovo tijelo iz Dunava je izvučeno 3. decembra. Sat na njegovoj ruci stao je 20. novembra 2000., u šest časova, pišeRepublika.

Predmet pun sumnjivih okolnosti

Simeunović je bio više od dvije decenije istražni sudija Okružnog suda u Beogradu, gdje je radio na važnim predmetima, uključujući slučajeve ubistva saveznog ministra odbrane Pavla Bulatovića, policijskog generala Radovana Stojičića Badže, hapšenje osnivača JUL-a Nenada Đorđevića, pad ukrajinskog aviona iljušin s ruskom posadom u Surčinu...

Smrt Nebojše Simeunovića punih 25 godina nije zvanično razjašnjena. Daleko je od toga jer zvanično nisu utvrđeni ni uzrok ni vrijeme smrti, uprkos mnogobrojnim sumnjivim okolnostima koje su utvrdili državni organi. Za tužilaštvo, predmet je do danas u fazi predistrage.

"Za razliku od ostalih smrti povezanih s režimom Slobodana Miloševića, a koje također nisu rasvijetljene ili nisu dobile odgovarajući pravni epilog, ali bar jesu dobile mjesto u kolektivnom sjećanju, sudija Simeunović, čovjek koji je najvjerovatnije spriječio krvavi obračun u Kolubari i, po svemu sudeći, bitno doprinio mirnom svrgavanju režima, praktično je zaboravljen gotovo od svih."

"Marš kod tužioca!"

Nekadašnji sudija Okružnog suda u Beogradu Miroslav Todorović, sada advokat, prisjetio se dana kad je posljednji put vidio Nebojšu Simeunovića:

Miroslav Todorović

"Sjedili smo u Skadarliji, u servisu bijele tehnike 'Oto', dva dana prije njegovog nestanka. Bio je veoma uznemiren, očekivao je neku neprijatnost. Donijeli su mu krivičnu prijavu i rekli da uhapsi rudare iz Kolubare i Čovića i Tadića. Prethodno je tužilac trebalo da stavi prijedlog i podnese zahtjev za istragu. Otjerao je policiju riječima: 'Marš kod tužioca, ja nisam policajac i ne hapsim ljude'."

Užasni strah od vode i suha lična karta

Todorović je potvrdio da nikad nije utvrđeno zašto tužilac nije uradio svoj posao. Posljednji put je Simeunović viđen nekoliko sati pred nestanak kako ide Vasinom ulicom između dva nabildovana momka.

"U izvještaju koji sam lično vidio pisalo je da su mu crijeva i želudac bili puni pijeska. To je ukazivalo na to kao da mu je neko držao glavu dole. Obducent čije ime ne želim ni da pomenem... nije htio da napiše da je smrt bila nasilna. Nebojša je inače imao strahove... Imao je i užasan strah od vode. Kad bismo šetali kejom, nikad nije htio da ide onim dijelom pored same vode. Zbog toga vjerujem da se nije utopio," objašnjava Todorović.

Ono što Todorovića i danas buni jeste suha lična karta, koja je nađena u novčaniku u džepu utopljenika.

"To nije moguće i sve djeluje da je taj novčanik stavljen naknadno i poslije vađenja tijela."

Otmica i trovanje

Nebojšina sestra tvrdi da je sudija najprije otet i držan u privatnom zatvoru, dok se čekalo hoće li doći do zaokreta u politici poslije promjene vlasti, a zatim, kako do zaokreta nije došlo, otrovan je i njegovo tijelo je bačeno u Dunav.

Simeunovićeva sestra zapravo je jedini razlog što njegovo ime nije sasvim zaboravljeno, jer je praktično jedina koja sve ovo vrijeme pokušava da sačuva sjećanje javnosti na njega i održi pažnju na slučaju njegove smrti.