Najsjeverniji grad svijeta, Longyearbyen, nalazi se na arhipelagu Svalbard, strateški važnom i demilitariziranom području pod suverenitetom Norveške. Smješten usred arktičke tundre, između ledenjaka i pod polarnim nebom, Longyearbyen leži gotovo tačno na pola puta između Sjevernog pola i ruskog poluotoka Kole, gdje se nalazi i glavno sjedište Putinove nuklearne flote.

U Longyearbyenu, gdje je tlo vječno smrznuto, kuće i stambeni blokovi za više od 2000 stanovnika podignuti su na stupovima, piše Der Spiegel. U sezoni, kruzeri svakodnevno iskrcavaju valove znatiželjnih posjetitelja koji se opskrbljuju lokalnim arktičkim delicijama – poput pršuta od soba, dimljenog tuljana i odreska od kita posluženog s kompotom od luka.

Dugi niz godina, norveški slogan za sjever bio je: „High north, low tension“ – „visoki sjever, niska napetost“. Time se izražavala nada da će odnosi s Rusijom na Arktiku ostati mirni unatoč geopolitičkim tenzijama. No, sada je toj ideji, čini se, došao kraj.

Norveška vlada planira značajno povećati vojni budžet, ubuduće će za odbranu izdvajati 5% BDP-a, što je više nego dvostruko u odnosu na prethodne iznose. Odluka je donesena zbog sve veće strateške važnosti arhipelaga Svalbard. Otočje omogućuje nadzor nad ključnim pomorskim rutama između Barentsovog mora i Sjevernog Atlantika. Ono igra ključnu ulogu u budućem crpljenju i izvozu velikih, još neiskorištenih rezervi nafte i plina. Vladimir Putin već je 2020. prepoznao rastući značaj Arktika te donio plan razvoja regije iznad Polarnog kruga. Ubrzo je naredio i reorganizaciju ruske Sjeverne flote, koja je sada samostalan vojni distrikt sa snažnim nuklearnim arsenalom. Ta flota, stacionirana u Barentsovom moru, predstavlja srž ruske mornaričke moći.

Trn u oku

Prema međunarodnom pravno obvezujućem sporazumu, koji je između ostalih ratificirao i Sovjetski Savez, Svalbard od 1925. pripada Norveškoj kao demilitarizirana zona. Barem na papiru, to otočje u Arktiku time pripada i NATO teritoriju, napominje Der Spiegel.

No otkako je Rusija napala Ukrajinu 2022. godine, raste zabrinutost da bi Svalbard mogao postati novo krizno žarište. Ne samo zbog svog strateškog položaja unutar operativnog područja ruske flote nuklearnih podmornica, već i zato što na Svalbardu, osim oko 3000 polarnih medvjeda, živi znatan broj Rusa.

Na arktičkom arhipelagu Svalbard, pod suverenitetom Norveške, nalazi se i nekoliko ruskih uporišta koja i danas djeluju pod okriljem državnog rudarskog koncerna Arktikugol. Ova tvrtka, sa sjedištem u Moskvi, osnovana je 1931. kako bi upravljala svim sovjetskim interesima za eksploataciju ugljena na Svalbardu. Tu ulogu, iako se kontekst promijenio, obnaša i danas.

Arktikugol trenutačno upravlja s pet lokacija na Svalbardu – tri od njih su nenaseljene, no politički izuzetno važne. Glavna aktivna točka je Barentsburg, rusko naselje udaljeno 36 kilometara od norveškog Longyearbyena, u kojem se i dalje kopa ugljen, iako su zalihe pri kraju. Tvrtka je upravljala i naseljima Pyramiden i Grumant, koja su sada gotovo napuštena, no čuvaju snažan sovjetski vizualni identitet – uključujući biste Lenjina i parole iz doba komunizma. Iako eksploatacija ugljena više nije isplativa, prisutnost Arktikugola na Svalbardu ima jasnu političku svrhu: održavanje ruskog prisustva u strateški važnoj regiji. Arktikugol se tako koristi kao instrument ruske vanjske politike, a njegova prisutnost – i u nenaseljenim točkama – često se u norveškim i zapadnim analizama tumači kao „trn u oku“ Norveškoj. Ove tačke predstavljaju potencijalno osjetljive točke koje bi u slučaju većih geopolitičkih napetosti mogle igrati ulogu.

Dvometraš Lars Fause, kojeg je norveški kralj Harald V. imenovao guvernerom Svalbarda, na toj je funkciji od 2021. godine. Guverner i njegov glavni savjetnik, dugogodišnji član norveške sigurnosne službe PST, složni su oko procjene aktualnog stanja: situacija je ozbiljna.

„Čak i ako sukob između Rusije i Zapada ne bi izbio izravno na Svalbardu, sigurno bi se proširio i ovdje. A mi imamo pravo na obranu“, kaže Fause za Speigel.

„Bilo bi tragično kad se ne bismo smjeli oružano braniti dok nas neprijatelj bombardira. Ugovor koji poštujemo nigdje ne kaže da se moramo predati bez borbe“, dodaje.

Valja znati i kako su ukrajinske snage izvele napad dronovima na vojne ciljeve na poluotoku Kola. Jedan od poznatijih napada dogodio se u septembru 2024, kada je pogođena zrakoplovna baza Olenya, smještena oko 200 kilometara od norveške granice.

Mali zeleni čovječuljci

Pomisao da bi ruska invazija mogla postati stvarna prijetnja bila je jedno vrijeme gotovo nezamisliva u Norveškoj. Osobito nakon 2000-ih, u vrijeme vlade Jensa Stoltenberga, tadašnjeg premijera, a kasnije glavnog tajnika NATO-a i sadašnjeg norveškog ministra finansija.

O posljedicama dramatično promijenjene sigurnosne situacije redovito se konzultira s vladom u Oslu, tvrdi Lars Fause.

„Razgovaramo o tome što bi policija ili vojska trebali učiniti ako ti mali zeleni čovječuljci s kalašnjikovima doista kroče na norveški teritorij.“, kaže Fause koji se referira na nenaoružane ruske vojnike koji su u februaru 2014. prodrli na Krim i pripremili teren za rusku aneksiju tog ukrajinskog poluotoka.

Priča kako se došlo do zaključka da bi potencijalna ruska invazija u početku tretirala kao kazneno djelo koje bi policija trebala procesuirati. Tek bi u drugom koraku bila uključena norveška vojska.

Prema dokumentu NATO Defence Collegea iz 2024, vojna analitička jedinica Saveza već je razvila krizni plan za moguće rusko iskrcavanje na Svalbard. Vrijeme kada se u simulaciji predviđa ruska invazija je april 2028. godine. Tada bise preko razglasa u Longyearbyenu trebalo objaviti:

„Stanovnici Longyearbyena! Ruske snage su sletjele i mirno preuzele arhipelag.“

Autor simulacije, američki pukovnik, predviđa i političke posljedice: dok bi SAD, Kanada, Velika Britanija te nordijske i baltičke države tražile hitnu vojnu reakciju, Njemačka i Francuska bi oklijevale, uz obrazloženje da ne žele skretati fokus s rata u Ukrajini.

Nema više votke

Od početka rata u Ukrajini, ton iz Moskve postao je znatno oštriji. Glasnogovornik ruskog ministarstva vanjskih poslova nedavno je govorio o „provokativnom ponašanju“ norveških vlasti, o „prikrivenoj militarizaciji“ Svalbarda i o „antiruskoj diskriminaciji“. Rusija je upozorila da će to dovesti do „rastućih napetosti“. Takav narativ podsjeća na rusku propagandu koja je prethodila invazijama u Gruziji 2008. i na Krimu i u Donbasu 2014.

Unatoč svemu, Norvežani i Rusi na Svalbardu još uvijek održavaju određene kontakte. Djeca iz ruskih naselja dolaze u Longyearbyen povodom norveškog nacionalnog praznika. A u crkvi iznad mora, među vjernicima Norvežanima, ponekad sjedi i Ildar Newerov, direktor ruskog državnog koncerna Arktikugol, jedan od ključnih predstavnika Kremlja na Svalbardu. Upravo je on taj koji u najvećoj mjeri oblikuje ono što se događa u ruskim naseljima Barentsburg i Pyramiden, koja su pod upravom Moskve.

„Svakodnevni život na Svalbardu i dalje se odvija „na čudan način – normalno“, kaže guverner Lars Fause. I dalje se, pet puta godišnje, susreće s direktorom ruskog rudarskog koncerna Arktikugol, Ildarom Newerovim, i ruskim generalnim konzulom, nekad je to u ruskim upravljanim naseljima, a nekad u norveškom Longyearbyenu. No, jedno se ipak promijenilo: ono što je nekoć bila tradicionalna čašica votke za stolom – više ne dolazi u obzir. Fause za Speigel kaže da je od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. odbio svaki takav oblik druženja.

Norveške vlasti pažljivo nadziru situaciju. Policija, carina i predstavnici još dvanaest državnih institucija redovito ulaze u ruski nadzirane zone kako bi provjerili poštuje li se norveški pravni poredak. Zabrinutost je porasla u septembru, kada je u Barentsburgu pristao brod „Kapitan Yakovlev“ – plovilo koje se nalazi na američkoj listi sankcija zbog transporta ruskog vojnog naoružanja i tenkova...