Predsjednik Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine u drugom mandatu, Vico Zeljković, nakon što je posložio prvenstvo, sudijsku organizaciju, reprezentativne selekcije, infrastrukturu u elitnom rangu, krenuo je u konačni obračun sa – navijačima. I to onim grupama koje na svim kontinentima bodre reprezentaciju. BH Fanaticosima i Ljutim Krajišnicima, uskratio je ulaznice za predstojeću utakmicu s Rumunijom u okviru kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2026, piše Emir Delić za Odgovor.

Zeljković bira bitke koje može dobiti

Zeljković ne samo da teško podnosi uvrede s tribina na svoj račun nego nema više razumijevanja ni za konstantno zavlačenje ruke u kasu Saveza. Nakon gotovo svake utakmice iz FIFA-e i UEFA-e stiže faktura za pirotehniku. Računovođe iz Nyona imaju nultu stopu tolerancije na baklje i petarde. Bespredmetno je govoriti o navijanju kada su bakljade uperene protiv vlastite reprezentacije i vlastitog fudbalskog saveza, smatra predsjednik.

Zeljković bira bitke koje može dobiti po relativno niskoj cijeni. Zato je odlučio promijeniti navijače. Ali, tu bi mogao pogriješiti, jer bi takav potez ipak mogao biti skup, uz mnoge neplanirane troškove. Uz sarajevsku logistiku, u skladu s ljubavlju prema borilačkim sportovima, odlučio je nokautirati grupu najvatrenijih pristalica i formirati privatnu.

Šta je zapravo cilj? Zeljković želi potpunu kontrolu i nad tribinom. Melodija koju čuje za vrijeme utakmica ne godi njegovim ušima. Kontrola navijanja mu omogućava da pokaže moć i nad ljudima pred kojima su u prošlosti drhtali predsjednici, selektori, igrači…

BH Fanaticosi u noći sa petka na subotu objavili su rat Savezu: „Nas ne možete kupiti!". Transparentima su obilježili teritoriju, počeo je totalni obračun, prava revolucija. Sad se očekuje odgovor predsjednika.

Traume iz „Borca“ i želja za revanšom

Bosanskohercegovački fudbal treba korijenite promjene ali se, pogrešno, gleda u nebo dok je rješenje na zemlji.

Fudbal je u našoj zemlji uvijek bio puno više od same igre. Intrige, smutnja, spinovi, lopovluci, decenijama prate ovaj sport. U njemu su se pronašli besposličari, smutljivci, neuspješni direktori, propali sportisti, nerealizirani političari.

Vico Zeljković (1988) bavio se fudbalom i košarkom, u ujakovom klubu – Igokei. Iskustvo iz sportskog menadžmenta crpio je kroz rad u Borcu, kao član Uprave, a onda i predsjednik, te kao prvi čovjek entitetskog saveza. U prvom mandatu je obećao promjene u infrastrukturi, takmičenjima, reprezentativnim selekcijama, omladinskom fudbalu… Uspjelo mu je unaprijediti terene i reflektore, ligu je skratio, reprezentaciju dao u ruke Barbarezu i Spahiću, ali je sve pokvario suđenjem koje je jako loše i ne pokazuje znake oporavka.

Kada Borac 2018. godine nije dobio licencu za takmičenje, naredne sezone je morao nastupati u Prvoj ligi RS. Tadašnja drugostepena komisija odlučila je da Borac nije ispunio sve obaveze, a Zeljković je bio potpredsjednik kluba. Ostala mu je trauma, jer je pod njegovom palicom Borac morao u niži rang. Ovo što sada gledamo je njegov svojevrsni revanš svima koji su u to vrijeme radili protiv kluba. Posljedično i protiv njega.

Lisica u kokošinjcu

Naša fudbalska lopta se vrti oko kažiprsta Vice Zeljkovića. On je apsolutni vladar u fudbalskom prostoru, s ogromnom moći koju crpi iz podaničkog odnosa raznih delegata, skupštinara, ali i pasivnosti sportskih radnika koji su lisici predali ključeve kokošinjca. Shvatio je da im ne treba govoriti šta sve hoće. Slugama se daje samo prvi zadatak.

Zeljković želi ostaviti sliku stabilizirajućeg faktora, ali mu pojedinci, bacanjem pod noge, prave medvjeđu uslugu. Sigurno ni njemu nekad nije jasno s kim ima posla. On, mlad i ambiciozan, željan dokazivanja, uz sebe ima poslušnike koji nemaju ideje, bespogovorno slušaju, ne pomažući na taj način ni predsjedniku ni fudbalu. Da imaju stav i gard, sigurno bi bili korisniji.

Ovako su puki saučesnici u nekim štetnim potezima, poput suđenja ili tekućeg obračuna s navijačima. Savez šalje sliku da je jedinstven, odluke su jednoglasne. Kad su svi na jednoj strani, čamac se može prevrnuti.

Dejtonski fudbal i bošnjačka pasivnost

Fudbalska javnost kod nas jako malo ili gotovo nikako ne poznaje strukturu Saveza. Treba znati da i u fudbalu postoji Dejton, Savez je organiziran po uzoru na državu. Kao što biramo predstavnike na državnom nivou, tako se radi i u fudbalu. Postoje ljudi koji trebaju štititi interese fudbala, tradiciju, ugled, naslijeđe, igrače, naše trenere, sudije, klubove, ukratko – naše interese. Državne. Zdrave interese.

Nas već dugo niko ne štiti. Grupa ljudi koji se predstavljaju patriotama, štiti zapravo isključivo sebe. Odustajanjem i prepuštanjem samo s pogoduje destruktivcima. Za svoje interese se moramo boriti u institucijama. Kad nas ne zanimaju institucije ili u njih uđu diletanti, osobe nedorasle zadacima, onda imamo potpunu dekadenciju u fudbalu.

Nedostatak kvalitetnih, sposobnih, odgovornih i nadasve moralnih ljudi u našem fudbalu, pogotovo u klubovima, otvorio je vrata neznalicama, kalkulantima i populistima.

Zeljković je to vidio i zbog toga može premjestiti Centar za edukaciju trenera u Banja Luku, može odvesti reprezentaciju iz Sarajeva, može naći sagovornike za nacionalni stadion u Zenici, a ne u Sarajevu, može svojim kanalima utjecati na suđenje, posljedično kreirati tabelu itd. Zato se došlo na ovaj nivo. S ovakvim stavom, interesovanjem i načinom rada, teško da može biti bolje. Mi se ne umijemo boriti za sebe.

Jedan od velikih problema bošnjačke komponente – koja je zainteresovana za reprezentaciju, za održavanje tradicije u većim fudbalskim centrima – jeste što nemaju nikakvu strategiju ni plan. Potpuno odsustvo odgovornosti, razjedinjenost i manjak stava doprinose da snage kojima je nešto drugo cilj preuzimaju inicijativu i vodstvo.

Ko će voditi borbu?

Ništa se ne mijenja istupanjem kluba iz lige, rušenjem Saveza, bakljama… Sve i da se sve razvali, kad se opet bude pravio Savez, to će se morati raditi s onima za koje smatramo da su protiv države. Jer je to dejtonski. Takav nam je ustroj svega. Takav nam je život. Ne trebamo pogodovati populistima i ljudima niskih strasti, manipulantima emocijama.

Na kraju, priznajmo da ni upravljanje klubovima nije za svakog. Željezničar, Sarajevo, Velež, Sloboda, Čelik i svi ostali koji se uključe u borbu, moraju imati neki plan. Moraju imati ljude koji će voditi borbu.

Vico Zeljković taktički dobro igra. Zna kad treba zategnuti, a kada i gdje popustiti. Razumije jako dobro bosanskohercegovačku društvenu zbilju i svjestan je da bi svaki nagli potez nosio sa sobom reakcije. On sve radi postepeno, mudro. Njegov krajnji cilj je izmjena Statuta prema kojoj ne bi imao ograničen mandat. I sigurno će njegovo djelovanje ići u tom smjeru.

Drugi krak njegove politike su UEFA i FIFA. Zeljković ima dobre odnose s njima, posebno s Aleksandrom Čeferinom, prvim čovjekom evropskog fudbala.

Zeljković sebi gradi poziciju u najvećim sportskim organizacijama, gdje bi jednog dana mogao i završiti.