Mersiha Beširović vodi Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti Bosne i Hercegovine i trideset godina nakon završetka rata, ona u intervjuu za Taz.de govori o političkom đavoljem krugu u kojem se zemlja nalazi.

taz: Gospođo Beširović, kada je rat u Bosni i Hercegovini završio prije 30 godina, imali ste 21 godinu. Čemu ste se tada nadali i šta se od toga ostvarilo?

Beširović: Tada sam već bila udata i imala jednogodišnje dijete. Naravno da sam bila puna nade. Mislila sam da je našoj patnji i ubijanju konačno došao kraj. U dubini duše sam još uvijek veliki optimista i to je jedino što mi daje snagu da nastavim. Međutim, kada pogledam unazad, rekla bih da je danas u Bosni i Hercegovini teže živjeti u miru nego što je bilo tokom rata. Tokom rata smo svi bili jednaki. Danas vlada ogromna nejednakost u svim sferama života.

taz: Na šta tačno mislite?

Beširović: Postoje ljudi koji su moćni jer imaju više novca. Oni postavljaju pravila. U Bosni i Hercegovini fokus ne bi trebao biti na religiji niti na nacionalnosti. Naš nacionalni interes trebao bi biti rad i mogućnost da živimo od tog rada. Kada većina ljudi to shvati, bit će lakše.

Između etničkih kvota i klasne borbe

taz: Iz Vaših riječi se čuje da ste sindikalistkinja. Daytonski sporazum iz 1995. godine bazira se na etničko-religijskim kvotama u svim državnim oblastima, što podstiče korupciju. Vi ipak želite klasnu umjesto kulturne borbe?

Beširović: Ljude je lako zavarati nacionalizmom i religijom. Ubjeđuju ih da moraju birati "svoje" kako drugi ne bi pobijedili – to je najčešća priča u Bosni i Hercegovini. Za mene je ova "opsada" gora od fizičke opsade Sarajeva. Mislim da imam pravo to reći jer sam provela cijeli rat u Sarajevu. U Bosni i Hercegovini se zaista osjeća da ste zarobljeni u nekoj vrsti đavoljeg kruga. Ipak se nadam da ćemo početi drugačije razmišljati i uvjeriti ljude da je dostojanstvena zarada najvažniji interes u zemlji.

taz: Bosna i Hercegovina zbog Daytonskog sporazuma ima jedan od najkomplikovanijih političkih sistema na svijetu. Šta to znači za sindikate?

Beširović: Najveći izazov je razlika između javnog sektora i privatnog sektora. Organizovanje u privatnom sektoru je skoro nemoguće jer se firme tome protive. Problem je i što sindikalni pokret snažno prati političku podijeljenost zemlje. Postoje dva saveza sindikata, jedan u Federaciji Bosne i Hercegovine i jedan u RS. U mom sektoru, trgovini, to je veliki nedostatak. Mi smo mala zemlja, imamo malo tržište, a toliko smo rascjepkani.

taz: Vaš sindikat radi drugačije. Vi želite organizovati radnike u oba entiteta?

Beširović: Naš rad je mirovao tokom rata, a prve aktivnosti počele su 1996. godine. Odlučili smo organizovati sindikat iz temelja jer se sektor trgovine tada suočavao s privatizacijom. Željeli smo radnike iz cijele zemlje jer rade za iste firme i imaju iste probleme. Godine 2009. proveli smo reformu i proglasili da naša struktura više ne prati političku podjelu zemlje. Umjesto toga, uveli smo strogo geografske regije. Svaka regija obuhvata i RS i Federaciju Bosne i Hercegovine. Tri od naših deset članova upravnog odbora su povjerenici iz RS koji tamo žive i rade. Ponosni smo na to, ali u stvarnosti nije lako voditi takav sindikat. Politika u ovoj zemlji kontroliše skoro sve, pa tako nažalost i sindikate.

Podrška LGBTQI zajednici i otpor mladih

taz: Vaš sindikat je poseban i po tome što podržava LGBTQI zajednicu u Bosni i Hercegovini?

Beširović: To je naišlo na oštre kritike. Kao odbor smo se trudili objasniti članovima zašto je to važno. Bosanskohercegovačko društvo je tradicionalno i LGBTQI osobe generalno nisu prihvaćene. Mi podržavamo Povorku ponosa u Sarajevu. Smatramo da nismo slobodni dok god u Bosni i Hercegovini postoje ljudi koji nisu slobodni. Sindikati se moraju baviti i drugim stvarima, a ne samo platama. To u sindikalnom pokretu nije dobro prihvaćeno. Tokom prošlog mjeseca ponosa razbijeni su nam prozori jer smo istakli LGBTQI zastavu. Dobijali smo prijetnje na društvenim mrežama. Moramo govoriti o radnicima koji su izloženi mobingu zbog svoje seksualne orijentacije ili spola.

taz: Image sindikata u Bosni i Hercegovini nije naročito dobar. Zašto?

Beširović: Najveća prepreka je staromodno razmišljanje. Mnogi rade po principima iz bivše Jugoslavije. Sindikalne vođe se ponašaju kao politički šefovi i nemaju kontakt s radnicima. Većina radnika u privatnom sektoru doživljava sindikat kao organizaciju koja samo želi članarinu, a ne radi ništa.

taz: Mladi masovno napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Šta se može učiniti protiv odlaska?

Beširović: Postoje političke strategije, ali samo na papiru, kako bi se zadovoljila međunarodna zajednica i podstakao pristup EU. Mladi se koriste za kampanje, ali niko im ne želi dati stvarnu moć. Odlaze zbog političke nestabilnosti i ekonomije. Današnja omladina traži dostojanstvene uslove rada. Moja generacija žena šuti i radi neplaćene prekovremene sate, dok mladi poznaju svoja prava i traže ih. Drago mi je što mladi u Bosni i Hercegovini više ne šute. Taj mladi glas nam je hitno potreban jer može biti glasniji od našeg šutiranja. Nažalost, upravo oni koji su samosvjesni odlaze jer ne mogu promijeniti situaciju. Umjesto poboljšanja uslova da zadržimo ljude, mi uvozimo radnu snagu koja radi samo za vizu. U disfunkcionalnom društvu poput našeg, to vodi u opasnu situaciju.

taz: Za kraj, šta Vam se sviđa u Vašoj zemlji?

Beširović: Mislim da smo veoma velikodušni, gostoljubivi i vrijedni. Ljudi iz Bosne i Hercegovine i s cijelog zapadnog Balkana su odlični radnici kada su u inostranstvu. Tamo dobro sarađuju i prijatelji su. Samo u svojoj domovini to ne čine.