Kad je Donald Trump onomad, u svom maniru pijanog milijardera, izvalio da želi "kupiti" Grenland, pola svijeta se smijalo, a druga polovina se zgražavala. Evropljani su uštogljeno popravljali kravate, Dankinja Mette Frederiksen je to nazvala "apsurdnim", a liberalni mediji su to otpisali kao još jedan ispad narančastog showmana, piše geopolitički ekspert Jahja Muhasilović za Stav.ba.

Smijeh je prestao, ali američka glad za Arktikom nije. I upravo tu, na tom ledenom otoku većem od pola Evrope, leži tempirana bomba koja neće raznijeti Rusiju ili Kinu, već ono što mi naivno i dalje zovemo "Zapad".

Geopolitička naivnost je vjerovati da je epizoda iz 2019. godine, kada je Donald Trump nonšalantno predložio kupovinu Grenlanda, bila tek ekscentrični ispad jednog predsjednika. To je bila, zapravo, sirova manifestacija ambicija duboke države i američkog ekspanzionizma. Za Washington, Grenland nije suvereni teritorij pod danskom krunom; to je "nepotopivi nosač aviona", ključ za kontrolu GIUK prolaza (Grenland-Island-Ujedinjeno Kraljevstvo) i riznica rijetkih zemnih metala neophodnih za tehnološku nadmoć nad Pekingom i Moskvom.

Međutim, način na koji Washington pristupa ovom pitanju otkriva brutalnu istinu o trenutnom stanju NATO-a: za SAD, evropski saveznici sve više postaju vazali čiji je suverenitet pregovaračka kategorija, a ne nepovrediv princip. Pritiskom na Kopenhagen da blokira kineske investicije i tihim širenjem ingerencija oko baze Thule, Amerikanci šalju jasnu poruku – evropske granice su sigurne samo dok služe američkim interesima. Ovo nije partnerstvo; ovo je tiha aneksija sigurnosne arhitekture Arktika.

Nekretnina ili Saveznik?

Američka logika je prosta, kaubojska: "Vidim, sviđa mi se, treba mi zbog Kine, uzimam." Washington, bilo da njime vlada Biden ili Trump, Grenland ne vidi kao dom Inuita ili autonomni teritorij danske krune. Oni to vide kao nosač aviona od dva miliona kvadratnih kilometara, krcat rijetkim mineralima bez kojih naši iPhonei ili F-35 lovci ne mogu da rade. Washington tretira Dansku – a time i cijelu Evropsku uniju – ne kao partnera, već kao posrednika u prodaji nekretnina. To je onaj klasični imperijalni mentalitet: suverenitet je za velike, a mali su tu da slušaju.

Ako mislite da je ovo pretjerivanje, pogledajte samo kako State Department tiho, ali agresivno, uspostavlja direktne diplomatske i ekonomske veze s Nuukom (glavnim gradom Grenlanda), zaobilazeći Kopenhagen. To je klasična strategija "zavadi pa vladaj". Samo što ovaj put to ne rade nekom "banana režimu" na Bliskom istoku ili nama na Balkanu, već jednoj od najlojalnijih članica NATO-a. Jednostavno niko nije imun na surovost novog diplomatskog modus operandija, pa ni oni najrazvijeniji i najbogatiji.

Arktički Bumerang

I ovdje dolazimo do suštine problema – do tog famoznog "NATO paradoksa".

U svojoj histeričnoj potrazi za "sigurnošću" i pariranjem Rusiji i Kini na Arktiku, Amerika zapravo projektuje najveći kolaps transatlantskog povjerenja od 1945. godine. Forsiranjem bilateralne kontrole nad Grenlandom, SAD šalje jasnu poruku Berlinu, Parizu i Briselu: "Kada zagusti, vi ste nam nebitni. Vaš teritorij je naš strateški resurs."

Evropljani, koliko god bili spori i birokratski tromi, nisu glupi. Oni vide da se sigurnosni kišobran pretvara u ludačku košulju. Ako Amerika može de facto anektirati strateške interese jedne nordijske zemlje pod izgovorom "nacionalne sigurnosti", šta sprečava da sutra isto urade s nekim drugim resursom u Evropi?

Ovo gura Evropu u ćošak. I taj ćošak ima ime: Euro-arktička alijansa.

Umjesto jačanja transatlantske veze, američki pritisak na Grenland mogao bi natjerati skandinavske zemlje, uz podršku Njemačke i Francuske, da formiraju vlastiti sigurnosni blok na sjeveru. Blok koji bi rekao: "Hvala, ali mi ćemo sami čuvati svoja vrata." Ovakva dinamika stvara vakuum koji bi mogao dovesti do scenarija koji je donedavno bio nezamisliv: formiranje "Euro-arktičkog" saveza koji isključuje Washington. To bi bio kraj NATO-a kakvog poznajemo. Ne bi ga uništili ruski tenkovi u Ukrajini ili Poljskoj, već američka arogancija i evropsko samopouzdanje bez pokrića.

Lekcija za nas "Male"

Zašto je ovo bitno nama u BiH, dok gledamo kako nam se rastače država pod vodstvom Fejsbuk diplomata ili ispraznih međunarodnih garancija po koje naši prvaci hrle? Zato što je princip isti.

Bosanska perspektiva je ovdje ključna za razumijevanje. Mi najbolje znamo kako izgleda kad te veliki tapšu po ramenu dok ti ruku drže u džepu. Ako su spremni da ovako ponize Dansku i cijelu Evropu, šta mislite kakva je stvarna sudbina "partnerstva" sa zemljama Zapadnog Balkana?

Geopolitika ne poznaje prijateljstva, samo interese. Američki "pohod na led" razotkriva surovu istinu: Zapad nije monolitan blok vrijednosti i demokracije. To je arena u kojoj se najjači član ponaša kao gazda u kafani koji misli da može da naručuje muziku i razbija čaše, a da ceh plaćaju gosti.

Slučaj Grenland nije ekološka priča o otapanju leda. To je priča o otapanju historijske saradnje i povjerenja između dvije obale Atlantika.

Ako Evropa ne povuče crvenu liniju na ledu Grenlanda, postat će običan geopolitički privjesak – muzej na otvorenom koji čuvaju američki marinci, dok se pravi poslovi, i pravi ratovi, vode preko njenih leđa. A mi na Balkanu? Ukoliko ne sazrijemo, bojim se, postat ćemo samo kusur u toj transakciji.

NATO možda preživi Putina, ali pitanje je da li će preživjeti imperijalni egoizam vlastitih članica.