Tačno prije trideset godina, u dva nastavka (05. i 13.januara 1996.) u listu Süddeutsche Zeitung,objavljenje tekst Zimsko putovanje ka rijekama Dunavu; Savi, Moravi i Drini, poznatiji pod ozloglašenim novinskim naslovom Pravda za Srbiju.

Tada već proslavljeni pisac Peter Handke objavljivanjem ovog putopisa i političkog pamfleta čini iskorak, koji će izazvati lavinu reakcija, a koji će bitno obilježiti njegov opus u periodu koji će uslijediti, a vjerovatno trajno odrediti i recepciju svega što je napisao, pogotovo nakon 1996. I sam imam živo sjećanje na ovaj medijski događaj: tada sam bio student germanistike u Halleu u Njemačkoj, čitao sam redovno i Süddeutsche Zeitung, a upravo sam bio završio opsežan seminarski rad o Handkeovoj drami Kaspar, piše Vahidin Preljević za !Odgovor.ba.

Put od propitivanja do prihvatanja

Paradoksalno, s tim tekstom se sve mijenja, iako tu nema puno novog; književni postupci su poznati iz njegove poetike. Handkeova osnovna matrica, još iz sredine 1960-ih, sastoji se u radikalnom propitivanju vladajućih jezičkih, formalnih i opažajnih obrazaca. To čini od drame Psovanje publike, gdje se poigrava sa horizontom očekivanja i perceptivnim modelima pozorišta, ili druge važne drame iz tog perioda, Kaspara, koja koristi građu o legendarnom Kasparau Hauseru, mladiću koji se odjednom niotkud pojavio na ulicama Nürnberga, a da nije znao progovoriti nijednu rečenicu, osim jedne, kako se prenosi: „Želim postati jahač kakav nekoć bijaše moj otac“. Ta početna Kasparova rečenica u Handkeovom komadu je simptomatično promijenjena i glasi: „Želim postati onakav kakav je nekoć bio jedan drugi.“

U nastavku komada Kaspar sa postepenim usvajanjem jezika, usvaja i norme, konvencije i mehanizme prisile koje vladaju u društvu. Plemeniti rusoistički divljak neponovljive i nepatvorene, i neizrecive unutrašnjosti postupno se pretvara u društveno biće, kakvi su i svi drugi. Sintaksa koju internalizira, razlikovanje subjekta i objekta, ujedno mu posreduje i hijerarhijske društvene odnose. Kasnije će to biti poetska osnova i za Handkeove romane sedamdesetih, recimo za Trenutak pravog osjećaja, Nesreću bez želje (kod nas poznate pod inventivnim naslovom Užas praznine), Kratko pismo za dugi oproštaj i mnoge druge.

Izvedba Kaspara u teatru Probebühne u Grazu, 1968.

Potraga za tajnovitim, neiskazivim osjećajem, za zrncima istinske stvarnosti, riječju za onim plemenitim kasparovskim divljaštvom, koje se krije iza stroge mašinerije jezika i ustaljenih perceptivnih obrazaca, proizvest će upečatljivo prozno djelo, koje će obilježiti cijelu jednu književnu epohu.

Negdje početkom 1980-ih, možda već u romanu Kinez bola, a svakako u Ponavljanju, događa se epistemološki obrat, koji ima za posljedicu i promjenu forme, pa i jezika njegovog pripovijedanja. Od (post)avangardne sklonosti propitivanju i eksperimentu, Handkeov pripovjedač se, djelimično pod uticajem Adalberta Stiftera, velikog austrijskog pripovjedača 19. stoljeća, okreće klasičnim obrascima, ali i svojevrsnoj sigurnosti u svoj vlastiti položaj i vlastiti poredak svijeta.

Drugim riječima, i dakako dosta pojednostavljenoj formuli to kod Handkea znači sljedeće: poetska, unutarnja istina postaje kod njega superiorna u odnosu na zamišljeni poredak vanjskog svijeta. Gubi se ranija nesigurnost pogleda, on postaje mirniji ali se postavlja i kao mjera svih stvari.

Dok je u ranijem djelu prevladavao motiv potrage koja se odvijala na granicama jezika i svijeta, unutarnjeg i vanjskog, koji su se neprestano dodirivali i miješali. Handkeov pripovjedač sad polazi od čvrste ontologije koju izgrađuje u svojim imaginarnim svjetovima, a koji se odlikuju stanovitom statičnošću, premda dakako, tu i tamo još zabljesnu i ona starija Handkeova razuzdanost i neizvjesnost, koja je djela sedamdesetih činila fascinantnim za svoje suvremenike.

Kič u opasnom pamfletu

Koji onda kobni iskorak čini Handke u Zimskom putovanju? On svoju poetsku istinu radikalno suprotstavlja medijsko-političkoj istini, kako je on vidi, a ujedno svoje autorsko Ja nameće kao stub poretka i u izvanknjiževnom svijetu. Ujedno, on staru, prikrivenu poetsku utopiju o „istinskom osjećaju“, nepatvorenom prostoru u kojem je takav sentiment moguć, prenosi van granica književnog diskursa, na Balkan 1990-ih.

Kaspar prije usvajanja jezika – e to je sad izolirana i od svih prezrena Miloševićeva Srbija u Handkeovom Zimskom putovanju, i sad je treba zaštititi od zlih mehanizama medijske manipulacije i bjelosvjetske zavjere.

Gotovo je bizarno kako u tom tekstu Handke, recimo u scenama sa švercovanom robom na beogradskoj pijaci, mistificira siromaštvo i sveopću bijedu jedne zemlje i ljudi koji, pritisnuti diktaturom, organiziranim kriminalom i neimaštinom. nastoje nekako preživjeti. Tobože naivni pripovjedač u krajoliku i rijekama, konačno otkriva istinsku stvarnost daleko od simulakruma Zapada.

Sve bi to ostalo na razini problematičnog kiča, i ostalo bi zabilježeno kao eksces u opusu jednog značajnog književnika, kakvih je bilo i kod drugih, da nije pamfletskog okvira koji autorski narator zadaje na samom početku, prije samog putovanja, u kojima on polemizira sa jednostranom slikom koju nude svjetski mediji o jugoslavenskim ratovima, i pod krinkom kritike medijskog predstavljanja protura „alternativne činjenice“ (da upotrijebimo ovaj čuveni pojam iz post-truth paradigme), pa se pita da li je li baš tako da je Dubrovnik „razoren“ ili je samo sporadično granatiran, da li je baš dokazano da je srpska vojska držala u obruču Sarajevo, jer, eto, i „muslimanska vojska“, kako je on zove, bila je pozicionirana na brdima, da li je baš rat u Bosni i Hercegovini izbio agresijom Srbije ili zbog „samovoljnog državnog uzdizanja jednog naroda – ako se bosanski muslimani srpskohrvatskog jezika i srpskog porijekla uopće mogu nazvati narodom“ itd.

Istina otkrivena prije putovanja

Taj okvir koji obmotava književnu formu putopisa ne dozvoljava nažalost da se tekst tumači kao poetski korektiv medijskim konstrukcijama događanja na postjugoslavenskom prostoru. Jer, Handke ovdje lakonski odbacuje medijske činjenice, od kojih su mnoge nastale pogibeljnim radom novinara i humanitarnih organizacija na terenu, a u zamjenu za njih nudi svoj tobože neutralni pogled posmatrača iz daljine, ili pak zapitanog putopisca.

Upravo se tu i krije neviđena zluradost ovog teksta: on glumi zapitanost, glumi i vlastite poetske obrasce iz ranijih književnih djela, a zapravo je njegova istina utvrđena još i prije samog putovanja.

Dževad Karahasan je u jednoj polemici, objavljenoj u njemačkom nedjeljniku Die Zeit, nekoliko sedmica po izlasku Handkeove Pravde za Srbiju, prepoznao ovaj pokušaj prevare, koja se maskira formom pitanja i diferenciranog diskursa, skrenuo pažnju na kič u estetiziranju bijede te dijagnosticirao nezapamćen književni sunovrat.

Posebno se bitnim čini ovaj Karahasanov argument: glumeći diferenciranog posmatrača Handke svoje ja nameće kao jedinu validnu instancu, dok je stvarnost u njegovom tekstu lišena bilo kakve diferenciranosti ili višeslojnosti. Zapravo u njoj sve vrvi od kolektivističke semantike, koju je on navodno pokušao razbiti individualnim pogledom, a koja dolazi do izražaja i u obilježavanju čitavih naroda, Srba, Hrvata, Bošnjaka ili drugih.

Inače, ta sklonost etnocentričkim signifikantima ostat će i kasnije ključno obilježje Handkeovog diskursa o Balkanu, književnog i vanknjiževnog, i održat će se sve do današnjeg dana. Na taj način autor još radikalno pojačava stare kolonijalističke konstrukcije Balkana, koje su analizirali mnogi antropolozi i kulturolozi, od Marije Todorova do Božidara Jezernika.

Govornik na Miloševićevom grobu

Otkrivši jedanput u stvarnosti svoju utopijsku „devetu zemlju“, autor je počeo tonuo sve dublje i dublje. U Ljetnom dodatku zimskom putovanju, napisanom nekoliko mjeseci kasnije, u kojem on putuje na drugu obalu Drine, u Višegrad i Srebrenicu, on se definitivno pretvara u propagandistu agresivnog etnonacionalizma. Drama Vožnja čunom ili komad za film o ratu za motiv uzima nedužno okrivljenog Izgubljenika, koji je zalutao na mjesto zločina.

Vučić odlikuje Handkea.

Osnova za taj lik je Novislav Đajić, ratni zločinac, presuđen za „etničko čišćenje u Foči, koji je inače postao poznat i kao Dat Face Soldier iz srpskog propagandnog muzičkog spota Karadžiću, vodi Srbe svoje, koji je kasnije, pod naslovom Remove Kebab, postao kultni u bjelačkim supremacističkim krugovima, inspirirajući i teroristu iz novozelandskog Christchurcha. Handke nije samo u ovoj osobi vidio otjelovljenje tragičara, nedužnog, a krivog, nego je očito ostvario i bliske prijateljske kontakte s njim, pa mu se pojavio i kao kum na vjenčanju 1999. nakon što je ovaj izašao iz njemačkog zatvora.

Govor održan na Miloševićevom grobu, u kojem je rekao kako se on, eto, nasuprot „takozvanom svijetu“ koji „zna istina o Srbiji i Miloševiću“, on istinu ne zna, zaključujući: „Ali ja gledam. Čujem. Osjećam. Sjećam se. Pitam. Otuda sam danas prisutan, blizu Jugoslavije, blizu Srbije, blizu Slobodanu Miloševiću.“

Handke kao rodonačelnik 'alternativnih činjenica'

U mnogim reakcijama u uglednim listovima širom svijeta, dodjela Nobelove nagrade 2019. godine izazvala je nevjericu i naišla na oštru osudu. Dogodio se jedan čudan, premda logičan efekt. Od Washington Posta i Guardiana (nekoliko tekstova), pa do najvećih njemačkih listova Frankfurter Allgemeine Zeitung, Die Zeit, Süddeutsche Zeitung, TAZ i dr. Redali su se članci koji podsjećaju na Handkeov politički angažman na Balkanu, na negiranje genocida u Srebrenici.

Opet jedna lična reminiscencija: na dan dodjele Nobelove nagrade zatekao sam se u Stockholmu, na poziv naših udruženja koji su tim povodom organizirali okrugle stolove i protestno okupljanje: u izdanju najvažnijeg švedskog lista Dagens Nyheter umjesto uobičajene najave svečanosti i omaža nagrađenom piscu na naslovnici je objavljen tekst posvećen ratu protiv Bosne i Hercegovine i genocidu nad Bošnjacima.

Istina, javljali su se tada i brojni branitelji koji se mogu svrstati u dvije grupe: u onu koja tvrdi da je Handke i u balkanskom kompleksu svog djela zastupao ispravne stavove jer se suprotstavio globalizmu, one, brojnije, i nešto suptilnije, koji se pozivaju na staru tezu o razdvajanju djela i ličnosti pisca, na razdjelnicu koju je sam Handke izbrisao.

Kako god, danas su se umnogome priča o Handkeu posložila, slika se stabilizirala, a stvari su se u tom pogledu primirile, i za potpisnika ovih redova: nakon niza članaka u stranim i domaćim medijima i časopisima, zajedno s kolegom Clemensom Ruthnerom objavio sam knjigu o Handkeovom jugoslavenskom kompleksu (Würzburg 2022) u kojoj se detaljno, iz različitih uglova, analizira Handkeov „angažman“ na Balkanu, a sad se, kao što to piše književnik Alexander Schimmelbusch u osvrtu za FAZ, Handke smatra rodonačelnikom perfidne postčinjenične retorike i začetnikom mnogih diskurzivnih zala koja su kasnije preplavila zapadni javni prostor.

Možda je to sad i previše tereta u Handkeovom nasljeđu, ali jedno jeste sigurno: u Bosni je, da variram tezu iz jednog ranijeg osvrta objavljenom na istom ovom mjestu, na raznim nivoima počelo mnogo toga što i danas traje i određuje globalnu epohu u kojoj živimo.