Priča mi tako jedan drug kako već nekoliko mjeseci prati Federalni radio, posebno emisiju “U Fokusu” koja ide od 1 pa do 3 popodne a koju naizmjenično vode Zoran Ćatić, Amel Baftić i Mimo Šahinpašić. Kaže kako mu je ta emisija zanimljiva prije svega iz neke kulturološke dimenzije te neprijatnog osjećaja vremenske distorzije jer ima utisak da sluša prijeratni Omladinski program. Ni voditelji ali ni muzički program nisu odmakli iz 1990. godine samo što je to tada, za razliku od danas, bila savremena misao i muzika a danas je zanimljivi historijski artefakt, piše Stav.ba.

Jugoslovenski Titani

Iako sam generaciju mlađi od njega i iako nisam slušao Omladinski radio dok je bio aktuelan znam odlično o čemu priča. Dijete sam MTV-a i imam dovoljno godina da se sjećam osamdesetih, tačnije tadašnje jugoslavenske varijante osamdesetih, ondašnje muzike, mode, svjetonazora, kulture i uopće duha tog vremena. Također sam dovoljno star da znam da je duh tog vremena poživio daleko više nego što je trebao te se pretvorio u Kronosa iz antičke mitologije, starog titana koji je žderao svoje potomke kako bi spriječio da ga jednog dana zamijene.

Ono što je Kronos u mitologiji, to je u našoj stvarnosti generacija zaglavljena u nekom vremenskom procjepu nikada dovršenog prelaska iz mladosti u zrelo doba. To su ljudi čije je konačno formiranje, trenutak kada su oni trebali postati stubovi društva, prekinuto na najgori mogući način – Agresijom i Opsadom. Rat koji ih je snašao nije bio obični oružani sukob već kraj svega, slom čitavog njihovog svijeta, bankrot društvenih vrijednosti i ljudskih odnosa u kojima su odrastali i koje su ih formirale, čudovište koje je srušilo njihove domove, pocijepalo porodice, gurnulo ih u rovove i smrt. Njihov svijet je ostalo vremenski podijeljen na onaj prije rata, tokom rata i nakon rata gdje je, sasvim logično u kontekstu ratnih užasa i poslijeratne bijede, njihovo zlatno doba ostao prijeratni period a sve drugo je bilo "progon iz raja".

Stoga je ta generacija razvila jednu vrstu Petar Pan sindroma, mentalne i karakterne nesposobnosti da prihvate protok vremena te su kulturološki ostali vječiti omladinci koji nikada ne odrastaju, nikada ne stare i u pokušaju da ožive i očuvaju svoje izgubljeno zlatno doba, odbijaju da predaju štafetu društvene relevancije mlađim generacijama. Štaviše, oni su aktivno neprijateljski raspoloženi spram svega novoga, bile to nove okolnosti, vrijednosti, politika, muzika ili moda. U poređenju s onim što su oni imali i što im je oteto, onim što žele očuvati, sve novo je lošije, ružnije, primitivnije, bezvrijednije te mu se nije moglo niti može dopustiti da raste, da se razvija i cvijeta. Za njih je to otrovni i odvratni barbarski korov na ruševinama njihove plemenite civilizacije.

Fini Gradski Ljudžderi

Sve je gore time što su ljudi iz ove generacija postali službena kasta gatekeepera, svećenika hrama visoke kulture i čuvara svete budžetske bašte. Nametnuvši se, poznanstvima, pozicijama ili ličnim uticajem, kao ključari svih hazni bez kojih nema ulaska u svijet kulture i umjetnosti, barem ne onakvog od kojeg se može neovisno živjeti, oni već decenijama funkcionišu kao tajno društvo, diktiraju (dobre) ukuse, sankcionišu loše, odlučuju ko može a ko ne napredovati, koji i čiji projekat će biti sponzorisan, šta jeste a šta nije visoka kultura te rade sve što mogu kako bi očuvali ovaj svoj monopol na kulturne tokove. Ponajprije neutrališu svaku pojavu osoba i svaki zametak kulturnih kretanja koji bih mogao zamijeniti.

Ovakva kulturološka patologija imala je i ima ozbiljne reprekusije za naše društvo jer je već urnisala i duševno i djelatno kastrirala nekoliko generacija, naročito onih koje su sazrijevale nakon rata a koje su nakon djetinjstva bombardovanog granatama ušle u mladost bombardovanu ne samo poratnim fukarlukom već i stalnim insistiranjem da je sve ono tada aktuelno, sve ono njima zanimljivo, ustvari manje vrijedno, beznačajno i bezvezno naspram izgubljenog "zlatnog doba". Tako su "ukradene" devedesete i dvijehiljadite i zbog toga imamo anomaliju da su na kulturnoj sceni ne tek dominantni već gotovo isključivo prisutni ljudi na pragu šezdesetih godina, koji poput nekih okoštalih hrastova svojom sjenkom onemogućavaju da proklija bilo šta novo te okolo sebe šire samo pusto tlo posuto vlastitim opalim listovima.

To je i jedan od razloga zašto umjesto istinske i istinski moderne kulturne produkcije imamo stalnu proizvodnju sterilne (jugo)nostalgije, neprestanu reprodukciju mitologije gdje status nedodirljivih "legendi" dobijaju ne samo najbeznačajnije pojave i likovi već i antisocijalne pojave iz prošlosti. U tom legendarijumu mitološki značaj ne dobijaju samo Olimpijada, muzičke grupe i javne ličnosti već i marginalije: lokalne kafančuge, čistači cipela ili lokalni jalijaši. Čak je i kriminalno podzemlje osamdesetih nekako bolje, plemenitije i autentičnije nego današnje.

Istovremeno to je i razlog zašto su ratne i poratne devedesete tako loše "dokumentirane" i umjetnički obilježene, iako su daleko značajni historijski period za naše društvo te zašto je drastično smanjena bilo kakva autentična a službeno sponzorisana kulturna produkcija i umjetnički „output“ nakon 2000. godine. Umjesto toga neprestano se reciklira prošlost. Najilustrativniji primjer ovog mentaliteta i duševnog stanja jeste tragikomični slučaj opetovanog i po lokalne stanovnike izluđujućeg puštanja nekoliko strofa pjesme Indeksa u Radićevoj ulici. Umjesto savremene kulture na ulici imamo zagađivanje javnog prostora.

Titanomahija

Sve ovo je dovelo do toga da naše društvo ima ogromnu generacijsku rupu te je ozbiljno potkapacitirano u ljudskim resursima na polju kulture ali i medija a što je idealna situacija za kanibalski raspoloženu vladajuću gerontokratiju u kulturi. To im daje prostor, sredstva i vrijeme da nastave nametati svoje prevladane vrijednosti, iskustva i ukuse kao aktuelne svjetonazore, da se nastave klonirati i beskrajno reciklirati. U isto vrijeme to nanosi nesagledivu štetu našem društvu koje je skoro izgubilo sposobnost da uhvati korak s vremenom u kojem živi. Više nije problem da nema ideja, već nema ni ljudi. Napravljen je ogroman jaz gdje su politički marginalizirane poslijeratne generacije koje bi danas trebale postepeno preuzimati kormilo. No njima se nije dopustilo da se formiraju, nije im se dozvolilo da oblikuju vlastita shvatanja za vlastito vrijeme, spriječilo ih se da uspostave svoje mreže uticaja, vlastite poglede na društvo i politiku, da pronađu adekvatne i današnjem vremenu prikladne metode i tehnike kulturne produkcije.

Pošto je politika nizvodno od kulture, posljedice se osjete i tamo pa tako u glavnom gradu, kao kulturnom centru, imamo potpuno anahronu političku misao koja također nije u stanju da se uskladi s uvijek mijenjajućom situacijom a kamoli da prognozira i da je predvidi. Postoji direktna korelacija između političkih svjetonazora generacije o kojoj pišem a koja neprestano pokušava oživjeti socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu i njene vrijednosti, te nesposobnosti "probosanske" politike da se nosi s "novim" okolnostima međunacionalnih odnosa i politika nastalim nakon rata. O nepostojećoj prilagodljivosti na stalne promjene na burnoj međunarodnoj sceni ne treba ni govoriti. Ti ljudi nisu još ušli u novi milenij a kamoli 2026. godinu, a svojom dominacijom u javnom prostoru to nisu dozvolili ni dobrom dijelu našeg društva čije su čitave generacije mentalno i spoznajno osakatili.

Šta je rješenje? Pa ako nastavimo s paralelama iz antičke mitologije to je – Titanomahija. Svrgavanje ovih okrutnih titana s kulturnih vrhova koje su zaposjeli i s kojih ne žele da odu, mada im je već odavno vrijeme. Naše društvo neće ozdraviti dok ne dođe do smjene generacije i dok svježa krv, generacije koje nisu odrasle u Jugoslaviji te stoga nisu inficirane njenim anahronim vrijednostima i shvatanjima, ne preuzmu uzde društva u svoje ruke.