Saga o Južnoj plinskoj interkonekciji ogledalo je svih strukturnih i političkih slabosti Bosne i Hercegovine, baš kao i svih opasnosti koje prijete njenom opstanku. Ovaj projekat je u bošnjačkoj javnosti predstavljen kao neviđena prilika: američki kapital, infrastruktura i vlasništvo, diversifikacija plina te izlazak iz "ruske energetske ovisnosti". No u praksi taj projekt sve više nalikuje još jednom mehanizmu guranja Bosne i Hercegovine, naročito njenog temeljnog bošnjačkog naroda, u još veću ovisnost od vanjskih faktora, lišavajući prodržavne snage energetskog suvereniteta kakav su posjedovali čak i tokom agresije.

Umjesto energetske investicije očito je u pitanju projekat koji je prije svega instrument redefinisanja odnosa snaga u Bosni i Hercegovini. Nakon teritorijalne, institucionalne i političke izgleda da se sprema i energetska marginalizacija Bošnjaka, piše Stav.ba.

Energetska Herceg-Bosna

Već sama trasa razotkriva projekat kao energetsku mapu novih podjela po starim planovima. Zamišljena kao plinovod koji bi od Zagvozda i Posušja u Hrvatskoj vodio kroz Mostar, Tomislavgrad, Bugojno, Travnik i dalje prema Zenici i Sarajevu, povezujući tu infrastrukturu sa LNG terminalom na Krku u Hrvatskoj, ova interkonekcija izostavlja gradove poput Brčkog ili Goražda, koji neće biti "demokratski" gasificirani, barem ne od strane ovog "američkog projekta" te tako ocrtava svojevrstan kostur ili bolje rečeno kičmu zločinačkog projekta Herceg-Bosne. Ne treba ni spominjati stratešku važnost Brčkog i Goražda za bošnjački narod no čini se da projekat Južne interkonekcija svjesno ignoriše bošnjačku teritorijalnu stvarnost i interese a služi jedino onim hrvatskim.

Sve to podsjeća na ratne planove srpskog i hrvatskog agresora. Gdje su nekada bili zacrtane linije njihovih interesa i razgraničenja njihovih agresorskih armada, danas su to gasne linije i energetske zone. Ako ovakav model bude uspješno nametnut, Bošnjaci u Federaciji BiH će postati ovisni o plinu koji dolazi isključivo preko hrvatskog teritorija a koji je pod kontrolom neprijateljski nastorojene hrvatske političke elite te će tako ostati bez bilo kakvog mehanizma odlučivanja o opskrbi tim energentom.

To se uostalom i ne sakriva. HDZ insisitra da se projekat realizuje na takav način da službeno Sarajevo, naročito državna kompanija BH-Gas koja upravlja gasnom mrežom, nema nikakve mehanizme odlučivanja ili ingerencije nad plinovodom već da kontrolni ventil bude isključivo u rukama hrvatskih političkih struktura.

Zagreb naravno to potpuno podržava. Premijer Republike Hrvatske, Andrej Plenković, nedavno je otvoreno izjavio kako: "Hrvati moraju imati ključnu ulogu u upravljanju plinovodom", što je potvrda da je Južna interkonekcija u stvari politički instrument i energetsko oruđe za ostvarivanje onih ciljeva koje Hrvatska nije mogla ostvariti snagom oružjem tokom njene agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Sa druge strane, manji bh. entitet i njegov hegemon Milorad Dodik, također koristi plinsku ovisnost Sarajeva kao političko oružje. Za njega je plin instrument hibridnih operacija, kojima se podupire svoju separatističku politiku marginalizacije državnih institucija.

Američki plin, hrvatski ventil, bošnjačka ovisnost

U takvoj podjeli interesnih zona bilo kakva bošnjačka, a time i državna, održiva energetska suverenost postaje iluzorna a plin se iz energetna pretvara u sredstvo trajnih ucjena. Dok Sarajevom odzvanja medijska mantra "diversifikacije", istovremeno se na terenu proizvodi duopolizacija te stvara zavisnost većinski bošnjačkih prostora od tranzitnih pravaca koje kontroliraju drugi, otvoreno neprijateljski raspoloženi politički akteri. Time se od Bošnjaka pravi ne tek obične potrošače energenta već energetske ovisnike koji će morati plesati kako im se bude sviralo.

Sve je gore time što se, pod parolom ekoaktivizma, borbe protiv zagađenja te zaštite okoline, već godinama iz vana vode sponzorisane kampanje protiv onih resursa i izvora energije koji već postoje na većinski bošnjačkim prostorima, prije svega termo i hidroelektrana. Da je u pitanju uvezeni a ne autentični domaći aktivizam pokazuje i činjenica da nema takvih kampanja na prostorima sa većinskim srpskim i hrvatskim stanovništvom. Iako na tim dijelovima BiH traje istinsko uništavanje okoliša gdje se, naročito na prostoru Hercegovine, isušuju rijeke i prave buduće pustinje projektima tipa "Gornji Horizonti" te zastiru čitave doline sa po okoliš opasnim solarnim elektranama u vlasništvu HDZ-ovaca, ekoaktivisti su iznenađujuće tihi.

Južna intekonekcija, barem kako je do sada zamišljena, neće donijeti nikakvo smanjivanje ovisnosti već će stvoriti i nove ovisnosti i nove mehanizme kontrole nad Bošnjacima. Kao što su u tokom rata linije fronta određivale ko ima pristup putevima, vodama, resursima i teritorijama, tako i danas energetske rute određuju ko ima pristup energentima, ko im diktira cijene, uvjete i pravila igre.

Stoga je krajnje ironično da se ovaj projekat u Sarajevu predstavlja kao "strateški interes države", dok u realnosti ne povezuje državu već obesmišljava njen suverenitet jer je bez jedinstvene državne kontrole nad energetskom infrastrukturom u stvari dodatno dijeli na uštrb bošnjačkog naroda kojeg se gura u još veću ovisnost o energetima kojima će upravljati drugi.

To je model tzv. kondominizacije, ovaj put energentske, fenomena i trenda koji je već prisutan u državnim i entitetskim institucijama: država formalno postoji, ali stvarna kontrola nad njenim institucijama i resursima je rasparčana i podjeljena između srpskih i hrvatskih centara moći.

Ukoliko dođe do situacije u kojoj bošnjački narod više nema nikakvog energetskog suvereniteta, već u potpunosti ovisi od srpske i hrvatske politike, opstanak Bosne i Hercegovine dolazi u pitanje, a pod čije skute, ili nož, će Bošnjaci, odlučivat će isključivo vanjskopolitičke promjene i odnosi snaga, a ne sami Bošnjaci.