Nakon izjava Milorada Dodika da se Sarajevska hagada preda Izraelu, uslijedile su brojne reakcije. Od dana kada je sarajevska porodica Kohen prodala muzeju Hagadu bila je meta lopova, tajnih agenata, nacista... Preživjela je tri rata a spašena je od sigurnog uništenja najmanje dva put, piše Sead Omeragić za Stav.ba.

U junu 1992., tokom najtežim granatiranja i napada na Sarajevo  profesor Enver Imamović sa još pet ljudi je kroz strašnu artiljerijsku vatru došao pred Muzej, koji je bio na prvoj liniji. Tražio je Hagadu, zatim artefakte bosanskih srednjevjekovnih kraljeva i neke numizmatičke zbirke srednjevjekovne Bosne. Granate su već teško oštetile tu prelijepu građevinu. Bili su pod kišom metaka pred Muzejom, na čistini. Tek nakon sedam sati su uspjeli uzeti te vrijednosti i prebaciti ih u trezor Centralne banke. U tom spašavanju ove vrijedne knjige je odgovor Dodiku: Karadžićevi artiljerci su dobro znali da je Hagada u Muzeju sa svim historijskim vrijednostima BiH, ali su zgradu bjesomučno rušili. Zašto? Zato što je i ona historija ove Bosne i Hercegovine.

Za jedno od najopasnijih spašavanja Hagade zaslužan je Derviš Korkut, rodom iz Travnika, bibliotekar i kustos Zemaljskog muzeja, poznati orijentalista. Govorio je nekoliko svjetskih jezika. Studirao je na univerzitetima u Istanbulu i na Sorboni. Objavljivao je tekstove o manjinama u Bosni, Jevrejima: "Sarajevski Jevreji u godini 1848.", "Antisemitizam je stran muslimanima u Bosni i Hercegovini i Albancima". Bio je antifašista i vrhunski intelektualac.

Njegov brat Besim, arabista, preveo je Kur’an na bosanski jezik.

Besim Korkut je bio 37. potpisnik "Sarajevske rezolucije" protiv progona Jevreja, Srba, Roma i Arlija, bošnjačkog naroda koji je ubijan i progonjen od ustaškog režima. Prije „Muslimanskih rezolucija“, već u jesen 1941. godine objavljeni su protesti protiv progona Roma. Naime, u prvoj polovini jula 1941. godine ustaške vlasti su u Tešnju izvršile popis Roma, pripremajući njihov pogrom. Informaciju o tome iznio je nekoliko dana kasnije Šaćir Dreca iz Bosanske Gradiške na konferenciji bivših zemljoposjednika, održanoj u Sarajevu 26. i 27. jula, tražeći istovremeno da se preduzme nešto za spas ovih ljudi. Svi prisutni su ga podržali, pa je odlučeno da se formira stručna komisija koja će uraditi elaborat za odbranu Roma i uputiti ga njemačkim i ustaškim vlastima. Prvi čovjek te komisije bio je upravo Derviš M. Korkut, istoričar i prevodilac, kustos muzeja, zatim Hamdija Kreševljeković, istoričar i akademik, Hadži Mehmed Handžić, istaknuti intelektualac, pravnik i teolog (autor kasnije Rezolucije Ilmije) i Muhamed Kantardžić, profesor. Sekretarske poslove za komisiju obavljao je tada mladi pravnik Muhamed Hadžijahić, koji će kasnije prvi objaviti istinu o Muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine. U Titovoj Jugoslaviji se desetljećima nije govorilo o važnosti ovih najčasnijih dokumenata antifašizma u porobljenoj Evropi.

Američka novinarka Geraldine Brooks je pisala u knjizi "Book of Exodus", o Hagadi i teškoj sudbini Derviša Korkuta i njegove porodice, ali  i o njegovoj časnoj borbi za živote ugroženih manjina.

Njemačka armija je 16. aprila 1941. okupirala Sarajevo, a početkom sljedeće godine u Zemaljski muzej upao je njemački general Johan Fortner i od direktora Joze Petrovića, poznatog hrvatskog arheologa, zahtijevao da mu se preda čuvena sarajevska Hagada.

Kada je general Fortner to zatražio od direktora Petrovića, Derviš Korkut je, prevodeći, tačnije izmišljajući riječi svog pretpostavljenog, rekao da je knjigu već odnio jedan njemački oficir. Bila je to izuzetna hrabrost, jer ga je mogla koštati života.  

Mnogo godina kasnije u jugoslovenskim medijima, čak i nekim knjigama, Jozo Petrović je slavljen kao da je on slagao generala Fortnera i sačuvao Hagadu, a da je tu samo bio prisutan Derviš Korkut. Bila je to jedna u nizu laži i nepravdi prema ovom hrabrom čovjeku.

Derviš je isti dan donio Hagadu kući.

U jednom kasnijem intervjuu, njegova supruga Servet Korkut se sjećala: "Derviš je došao kući sav zadihan i oznojen. Ispod kaputa je za pojasom pantalona nosio jednu knjigu. Brižno ju je izvukao, stavio na sto i sa olakšanjem odahnuo."

Istog dana je otišao u Visoko, pa na Treskavicu gdje je kod jednog hodže u džamiji sakrio Hagadu, među Kur’anima. Nakon rata je hodža donio Hagadu Dervišu, a ovaj ju je vratio u Muzej.

Publicistkinji Geraldin Brooks dobar dio podataka o Dervišu Korkutu i njegovoj familiji je saopćila supruga kustosovog nećaka Hatima Korkut. Ona živi u Arlingtonu u Sjedinjenim Državama i službenicima Ministarstva za vanjskih poslova predaje bosanski jezik. Cijela familija je bila i ostala ponosna na Derviša, njegovo enciklopedijsko obrazovanje i njegovu hrabrost.

Ali, to nije sve od njegove hrabrosti. U aprilu 1942. godine Derviš je još jednom došao ranije kući iz Muzeja. Poveo je sa sobom jednu djevojku srednjoškolskog uzrasta. Svojoj supruzi Servet rekao je da je Jevrejka, da se zove Mira Papo i da su joj roditelji odvedeni u logor. Servet ju je odmah prihvatila. Obukli su je kao muslimanku, preimenovali je u Amiru i rekli da je Albanka koju su poslali njeni rođaci iz Kosovske Mitrovice da im pomaže u kući. Ona i Mira su se sprijateljile. U dugoj historiji ovog dobrog naroda, Bošnjaci su uvijek poštovali svoje komšije. Malo je glavnih evropskih gradova u kojima je spašeno više Jevreja nego što su to uradile bošnjačke familije u Sarajevu. U Tirani, u Albaniji je to bilo nemjerljivo lakše, jer Musolinijevi fašisti nisu progonili Jevreje kao što su to temeljito radili Hitlerovi nacisti. Za Jevreje je domoći se Italije bio spas. U Srbiji je Milan Nedić dočekao njemačke generale 1941. i rekao im da je Beograd prva evropska metrolpola koja je riješila jevrejsko pitanje. U Zagrebu je Pavelić objavio rasne zakone i počeo puniti konclogore „nepoželjnim elementima“. Pošto su u Sarajevu vladale ustaše i nacisti bilo je po život opasno skrivati Jevreje. Pa ipak su to radili. Miru su prebacili u Dalmaciju. I to prebacivanje je posebna storija i veliki rizik po život familije Korkut.

Nakon rata Mira se vratila se u Sarajevo i živjela udata za oficira Jugoslovenske armije. Derviš je prestankom rata uhapšen, samo zato što je radio u Muzeju, kao državnoj instituciji. Kad je suđeno Dervišu Korkutu, Miru je na ulici srela njegova supruga Servet i tražila da svjedoči o svom spasiocu. Mira je obećala, ali se u ključnom trenutku nije pojavila pred sudom, jer joj je to uvjetovao suprug partizanski oficir.

U partizanima je bio i Dervišov polubrat Besim Korkut, čuveni prevodilac Kur'ana, pa ni to nije pomoglo.

Derviš Korkut je osuđen na osam godina robije od kojih je odležao šest. Pušten je iz zatvora, ali građanska prava mu nikada nisu vraćena.

Mnogo kasnije Derviš je bio proglašen pravednikom među narodima Jad Vašema. U agresiji na BiH devedesetih djeca Mire Papo su pomogli Dervišovoj kćerki Lamiji i njenoj djeci. Bio je to dio dobra preko potomaka vraćen Dervišu Korkutu.

A Derviš je umro davne 1969. godine, zaboravljen, ostavljen, obespravljen i slomljen. Svako pojavljivanje na ulici značilo je izrugivanje njegovim imenom. Nažalost i od njegovih sunarodnjaka.