U najnovijoj analizi Nenada Kecmanovića, savjetnika bivšeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, otvara se pitanje koje već duže vrijeme zaokuplja bosansku javnost: dolazi li do strateškog razlaza između Republike Srbije i bh. entiteta RS. Iako se na prvi pogled može učiniti da su razlike u vanjskopolitičkoj orijentaciji ključni uzrok, Kecmanovićeva analiza upućuje na znatno složeniju i potencijalno opasniju konfiguraciju odnosa, piše Stab.ba.

Vučić između Brisela i Pekinga

Polazna tačka Kecmanovićeva promišljanja jeste pozicija predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, kojeg on smješta u krug bliskih odnosa s briselskim političkim strukturama, uz istovremeno održavanje strateških veza s Kinom. Takvo pozicioniranje dolazi u trenutku kada se produbljuju razlike između Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, naročito u pogledu ključnih međunarodnih pitanja i budućeg uređenja globalnog poretka. Prema toj logici, Beograd nastoji zadržati balans u sve fragmentiranijem svijetu, ostajući u dijalogu s Bruxellesom, ali istovremeno osiguravajući ekonomske i političke oslonce na Istoku.

Dodikov "deal" s Amerikancima: tiha rehabilitacija?

Najintrigantniji segment Kecmanovićeve analize odnosi se na Milorada Dodika i njegov odnos s američkom administracijom. On iznosi tezu da je Dodikov odlazak s funkcije predsjednika RS bio rezultat dogovora s Amerikancima, ali uz prešutno odobrenje da zadrži faktičku političku moć. Prema tom tumačenju, suštinska kontrola nad političkim procesima u entitetu RS nije promijenjena, budući da se ključne odluke i dalje donose unutar Dodikovog užeg kruga.

Ono što Kecmanović tek naznačava, ali ne izgovara eksplicitno, jeste mogućnost revizije presude protiv Milorada Dodika pred Sudom Bosne i Hercegovine. Upravo u toj pretpostavci može se prepoznati najveća prijetnja stabilnosti Bosne i Hercegovine. Dodik, oslobođen međunarodnih sankcija i rehabilitiran na pravnom i političkom planu, mogao bi iskoristiti promijenjene međunarodne okolnosti za radikalnije poteze, uključujući ponovno otvaranje pitanja secesije.

Moskva–Washington nasuprot Briselu

Između redova, Kecmanović sugerira da se vanjska politika rukovodstva RS sve otvorenije oslanja na osovinu Moskva–Washington, dok Srbija ostaje vezana uz Brisel i Peking. Taj divergentni pristup ne proizlazi, kako on naglašava, iz neslaganja oko krupnih nacionalnih pitanja, već iz različitih procjena gdje su danas centri stvarne moći.

Secesija kao opcija u novom globalnom poretku?

Kecmanovićev tekst se u tom smislu može čitati i kroz prizmu promjena u američkoj vanjskoj politici. Kao ključnu postavku politike Donalda Trumpa Kecmanović ističe fokus na zapadnu hemisferu i izbjegavanje onoga što trumpovski krugovi nazivaju prenapregnutošću imperije, u koju je, prema toj interpretaciji, duboko zagazila administracija Joea Bidena. U takvom globalnom kontekstu Balkan ponovo postaje prostor smanjene pažnje Zapada, ali i zona u kojoj lokalni akteri mogu testirati granice međunarodnog poretka.

Iz pažljivog čitanja Kecmanovićeve analize može se zaključiti da određeni razlaz između rukovodstva Republike Srpske i Srbije postoji, ali da on ne proizlazi iz neslaganja u temeljnim nacionalnim ili političkim pitanjima. Naprotiv, riječ je o različitim vanjskopolitičkim strategijama. Dok Vučić održava bliskost s Bruxellesom i Pekingom, rukovodstvo Republike Srpske svoju politiku sve više veže za osovinu Moskva–Washington, procjenjujući da se upravo na toj relaciji trenutno odlučuje o ključnim globalnim procesima.

Stoga se ne može govoriti o raskidu, već o kontroliranom razilaženju. Srbija i Republika Srpska ostaju formalno usklađene, ali djeluju u različitim geopolitičkim okvirima i s različitim procjenama budućih kretanja. Upravo u toj diskrepanciji leži i ključ za razumijevanje potencijalnih kriza u Bosni i Hercegovini, koje se možda neće manifestirati kroz nagle i dramatične poteze, već kroz tihe dogovore i postupne promjene odnosa snaga na međunarodnoj sceni.