Iluzija je raspršena, a car je ne samo go, već i panično znojan pod reflektorima režimskih kamera. Nakon što se srušila kula od karata koju su mjesecima gradili na lažnom optimizmu, Elmedin Konaković je morao hitno otrčati na Face TV, u svoje sigurno utočište, da pokuša reanimirati već mrtav narativ o tome kako je Milorad Dodik "gotov". Ta medijska seansa, prepuna nervoznih gestikulacija i prazne retorike, nije bila ništa drugo do priznanje poraza. Jer realnost, ona brutalna, geopolitička realnost koja ne haje za jeftine politikanske spinove, govori suprotno.

Narativ u koji pokušava uvjeriti javnost je jasan, ali šupalj: "Dodik je gotov, izolovan, samo što nije pao."

Međutim, činjenice se tvrdoglavo drže u kontradiktornosti s Konakovićevim "bagerima" retorike, činjenice stoje kao armirani beton. Dodik nije gotov! Naprotiv, Dodik nikada nije bio jači, a za tu njegovu renesansu direktnu krivicu snosi diletantizam DIF-ovske "diplomatije margina i hodnika".

Geopolitika "DIF-a" i fantomski susreti

Danas, taj navodno "izolovani" i "gotovi" Dodik sjedi sa Vladimirom Putinom. Ne na margini, ne u prolazu ispred toaleta kao lideri Trojke, već na 'bilateralnom' sastanku. Sjedi sa Benjaminom Netanyahuom, ključnom figurom bliskoistočnih i globalnih dinamika. Sastanci u Tel Avivu prijete da američku diplomatiju okrenu protiv BiH i Bošnjaka. To su susreti na kojima Dodik sistemski Bošnjake predstavlja kao simpatizere Hamasa i iranske proxye u srcu Evrope, te antisemite suodgovorne za Holokaust. Dodik se redovno grli sa Viktorom Orbanom, dežurnim islamofobom u EU i čovjekom koji drži ključeve Euroatlantskog napretka naše zemlje.

I možda najporaznije za Trojkinu kvazidiplomatiju – Dodik se viđa sa vrlo utjecajnim američkim kongresmenima, i sve to nakon što je u mandatu ove nesretne vlasti praktično rehabilitovan, a priča o crnim listama postala je vic kojem se Laktašenko grohotom smije, piše profesor Jahja Muhasilović.

S druge strane imamo Elmedina Konakovića. Ministra vanjskih poslova koji javnost obmanjuje pričama o "fantomskim sastancima". Njegova diplomatija se svodi na presretanje zvaničnika po hodnicima, na "selfije" iz trećih redova i na priče o nekakvim uspjesima koje niko osim njega i Trojkinih medija ne vidi. Čak je slikanje i sa Robertom De Nirom za njega svojvrsni diplomatski uspjeh, razumije se iz nedavnog TV nastupa. 

Sjećate li se pompeznih najava o "tekama sa kontaktima iz fioke"? Mahao je Konaković tim imaginarnim spiskovima kao da drži nuklearne šifre. Šta se desilo s tim kontaktima? Izgleda da su ostali u svlačionici, tamo gdje se ovaj DIF-ovac (bez uvrede prema poštenoj profesiji, ali sa punim prezirom prema manjku kompetencije u državnim poslovima) najbolje snalazi. Navikao je Konaković da se hvali bez pokrića; to je modus operandi čovjeka koji je od svoje rane "karijere" pokušavao da zgrabi više nego što njegovi skromni intelektualni kapaciteti mogu podnijeti.

Vi ne možete igrati geopolitički šah sa Rusijom, Izraelom ili Mađarskom koristeći logiku basketa ispred zgrade. Dok Dodik povlači poteze na globalnoj tabli, Konaković nam ‘objašnjava’ pravila igre koju očigledno ni sam ne razumije. Ali je zato tu njegov ‘uvjerljiv’ nastup pred kamerama kako bi dodatno obmanuo javnost ne bi li dobio još jedan mandat, što bi omogućilo Beogradu i Zagrebu da finaliziraju započeto.

Laž o "februaru i malo marta"

Ono što je Trojka, predvođena Konakovićem, uradila bošnjačkom političkom biću ravno je nacionalnoj eutanaziji. Podsjećam javnost na sramnu epizodu od prošle godine. Kada je međunarodna zajednica davala signale da se krene na Dodika, kada su se stekli uslovi da se njegovo divljanje presječe, kada je Tužilaštvo trebalo i moralo reagovati hapšenjem zbog udara na Ustavni poredak – Konaković je izašao i "smirio" situaciju. Smirio je tako što je zagovarao kako na Dodika ne treba krenuti, jer bi “neko mogao poginuti”.

U svom šarlatanskom stilu, pun samopouzdanja koje izvire iz neznanja, i tada je govorio: "Februar i malo marta, biće gotovo sa Dodikom."

Evo nas, gospodo. Prođe cijela godina. Već smo zagazili duboko u naredni februar. Ne da nije "gotovo sa Dodikom", nego on diplomatski stoji bolje nego ikada u posljednjih deset godina. Zašto? Zato što su ga Konaković, Bećirović, Nikšić, Forto, Ćudić, Mioković i ostatak putujućeg cirkusa spasili. Oni su eutanazirali javnost, umrtvili reakciju odgovornih službi i kupili Dodiku vrijeme.

Konaković je tada raznim pogrdnim imenima nazivao nas koji smo alarmirali da se mora hitno reagovati. Upozoravali smo: ako Dodik ovu krizu preživi, izaći će samo jači. Upravo se to i desilo! On je preživio jer mu je Sarajevo dalo kisik. Trojka je bila njegova slamka spasa kada se davio.

Bageri za patriote, a crveni tepih za secesioniste

Gdje su nestali čuveni Konakovićevi "bageri"? Sjećate li se prijetnji da će bagerima riješiti Dodika i SNSD? Nikada ti bageri nisu krenuli na Dodikove nelegalne poteze. Nikada nisu krenuli na rušenje secesionističkih barikada.

Umjesto toga, Konaković je, kao i svaki put, okrenuo te bagere protiv vlastitog naroda. Protiv onih koji su ukazivali na rizike. Danas se on više bavi Hayat TV-om, crtanjem animacija po socijalnim mrežama, prepirkama sa botovima i 'disciplinovanjem' novinara nego što se bavi zaštitom državnih interesa i njene diplomatije.

Konaković u ovom trenutku izvršava ulogu kojom je zvanični Zagreb prezadovoljan, čime je zavrijedio i nadimak finog zagrebačkog dečka. On se ponaša kao kakav 'upravnik logora' tako što tuče vlastiti narod, ušutkuje kritičare, demonizira patriote, sve za interes svoga političkog vladara Dragana Čovića i mentora iz Zagreba. Njegov zadatak nije da pobijedi Dodika, već da pacifizira Bošnjake kako bi "relaksacija odnosa" mogla teći nesmetano, dok država curi kroz prste.

Oni (Konaković i Trojka) su Dodika politički ojačali do te mjere da on danas ima drskosti da za ustaške zločine u Drugom svjetskom ratu krivi Bošnjake, a da iz Sarajeva ne dobije adekvatan odgovor, osim nekog mlakog saopštenja napisanog tek da se zadovolji forma.

Trojkine laži: Od Bećirovića do Ćudić

Međutim, nije problem samo u Konakoviću. Riječ je o jednom sistemu ubleha i laži. Tu je i Sabina Ćudić, koja dok se kezi na režimskim medijima kako je Dodiku ograničen prostor kretanja nam prodaje priču o svojim diplomatskim uspjesima, od kojih, jasno se vidi apsolutno nikakve koristi nema. Ona, kao i MVP, prodaje maglu našoj javnosti dok Dodik s Orbanom, Natanyahuom i američkim desničarima dogovara demontažu BiH. Ne treba zaboraviti ni Denisa Bećirovića, čija se politika svodi na pisanje otvorenih pisama koja niko ne čita i populističko busanje u prsa bez ikakvog konkretnog efekta na terenu.

Bećirović i Ćudić, zajedno sa Konakovićem, učestvuju u masovnoj obmani javnosti. Njihovi "uspjesi" su nevidljivi, a Dodikovi udarci su itekako bolni i vidljivi.

Hodajuća ubleha

Kada sva ova politička ubleha izađe na vidjelo – a već izlazi – Konaković će opet uraditi isto. Otići će na plaćeni termin u neki od režimskih medija ili kod "prijateljskih" novinara. Opet će koristiti agresivnu gestikulaciju, opet će u difovskom stilu pogrešno akcentirati riječi pokušavajući zvučati pametno, opet će se zaklinjati u Boga (što je postao njegov zaštitni znak kad laže) i ubjeđivati ljude da je "sve pod kontrolom".

Konaković je postao hodajuća laž koja je poput kazne ovom narodu. Kazne za našu naivnost i političku nepismenost. Ali, ma koliko on mahao rukama i ma koliko Trojka spinovala stvarnost, svi jasno vide da ništa nije u redu.

Narod vidi da su "Dinine teke" prazne, a da su Dodikovi koferi puni suvereniteta kojeg je oteo od države uz prešutnu saglasnost Trojke. Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom: ovo nije diplomatija, ovo je izdaja upakovana u jeftini PR provincijskog šarlatana. Njegov diletantizam više nije smiješan; on je postao egzistencijalna prijetnja opstanku države.