Washington i Teheran možda jesu bliži vojnoj konfrontaciji nego ikad ranije, ali nisu na ivici rata u bilo kojem konvencionalnom smislu. Najvjerovatniji ishod trenutnog zastoja nije američka invazija na Iran ili regionalni rat velikih razmjera. To je ograničen, pažljivo kalibriran udar osmišljen da preoblikuje dinamiku pregovaranja, a ne da je okonča. Analizu donosi Foreign Policy.

Posljednjih sedmica, paradoks je postalo nemoguće ignorisati. Sjedinjene Države su dramatično ojačale svoje vojno prisustvo na Bliskom istoku, dok iranski zvaničnici insistiraju da se neće predati pod pritiskom. Pa ipak, obje strane nastavljaju govoriti, često istovremeno, o pregovorima. Ova prividna kontradikcija nije znak konfuzije. Ona odražava poznatu logiku u međunarodnoj politici: rat, ili prijetnja ratom, kao instrument pregovaranja.

Prema modelu pregovaranja u ratu, vojna sila nije samo o porazu protivnika. Radi se o promjeni percepcije troškova, odlučnosti i budućih namjera kada sama diplomatija ne može proizvesti kredibilne obaveze. Ono čemu danas svjedočimo nije kolaps diplomatije, već njena militarizacija.

Značajno je da se ova dinamika odvija uporedo s tihim, ali tekućim pregovorima u Omanu, gdje iranski i američki sagovornici pokušavaju ispitati međusobne crvene linije i spremnost na kompromis. Ovi razgovori ne proturječe tekućoj eskalaciji; oni su njen dio. U logici pregovaranja, diplomatija i vojni pritisak često napreduju paralelno, a ne sekvencijalno.

Narušena Osovina otpora

Iz perspektive Washingtona, Iran danas izgleda slabiji nego ikad u posljednjoj deceniji. Tokom posljednje dvije godine, Teheranova regionalna arhitektura odvraćanja, nekada zasnovana na takozvanoj Osovini otpora, značajno je narušena: Hezbollah je bio pod stalnim pritiskom. Hamas je uglavnom demontiran kao vojna sila. Assadov režim u Siriji se srušio. Čak je i iranski zračni prostor bio izložen tokom 12-dnevnog rata s Izraelom prošle godine, što je razbilo dugogodišnje pretpostavke o njegovom odbrambenom imunitetu.

Iran i dalje posjeduje značajne raketne i dronske kapacitete, a možda je čak i proširio dijelove svog arsenala. Još značajnije, iranske rakete su djelimično probile izraelsku Gvozdenu kupolu tokom nedavnog rata. Ali odvraćanje nije samo stvar hardvera. Radi se o kredibilitetu. A taj kredibilitet, posebno iranska sposobnost da nametne neprihvatljive troškove svojim protivnicima na više ratišta, oslabio je.

Ova percepcija podstakla je intenzivnu debatu unutar Washingtona o tome kako iskoristiti ovaj trenutak.

Jedan tabor tvrdi da je upravo ovo trenutak za eskalaciju pritiska. Iran je, po njihovom mišljenju, strateški prisiljen na udar i neobično fleksibilan. Stoga bi pregovore trebalo koristiti ne za stabilizaciju statusa quo, već za iznuđivanje maksimalnih ustupaka u vezi s nuklearnim programom, raketama i regionalnim posrednicima. Neki glasovi unutar ovog tabora idu dalje, otvoreno zagovarajući promjenu režima kao dostižan cilj ako se primijeni dovoljna sila. Logika je jednostavna: iranska odvraćajuća moć je smanjena, njegovi saveznici su oslabljeni, a njegovo vodstvo je ranjivo. Zagovornik ovog stava pita zašto bi Sjedinjene Države trebale bacati slamku za spašavanje dok se Islamska Republika davi. Zašto se zadovoljiti ograničenim dobicima kada se čini da je ravnoteža snaga povoljna?

Drugi tabor nudi drugačije tumačenje. Da, Iran je pod pritiskom, ali upravo zato pregovori mogu uspjeti. Ova grupa naglašava da se američki predsjednik Donald Trump dosljedno protivio vojnim intervencijama velikih razmjera i "beskrajnim ratovima". Iz ove perspektive, trenutni trenutak predstavlja priliku za Trumpa da proglasi pobjedu bez uvlačenja Sjedinjenih Država u još jedan bliskoistočni sukob. Sporazum postignut pod pritiskom omogućio bi Washingtonu da ograniči Iran, istovremeno ojačavajući Trumpov dugogodišnji narativ: da snaga, a ne rat, donosi rezultate.

Ipak, Trump se suočava s dilemom koju je sam stvorio. Ponavljajući obećanja podrške iranskim demonstrantima i predstavljajući iransko vodstvo kao nelegitimno, on je povećao očekivanja, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu, koja idu dalje od nuklearne diplomatije. Ove obaveze sužavaju njegov manevarski prostor. Nedjelovanje rizikuje da izgleda slabo. Pokretanje rata velikih razmjera protivrječi njegovom osnovnom političkom brendu.

Tu dolazi do izražaja Trumpova strategija korekcije: "mir kroz snagu". U ovoj logici, vojna sila nije sama sebi cilj, već alat za prisiljavanje na pregovore pod povoljnim uslovima. Ograničena, odlučna akcija ima za cilj odvratiti protivnike, uvjeriti saveznike i pokazati odlučnost, bez uvlačenja Sjedinjenih Država u dugotrajan sukob.

Ova dinamika objašnjava zašto američki kreatori politike vide ograničeni udar, a ne invaziju, kao najatraktivniji alat. Kalibrirani udar mnogo bolje odgovara ovom okviru nego samo suzdržavanje ili invazija. On signalizira odlučnost, čuva Trumpove akreditive protiv vječnog rata i, što je ključno, preoblikuje pregovaračko okruženje prije ozbiljnijih pregovora. Ograničeni udar postaje vjerovatan ako Iran uskrati vrstu ustupaka koji su Trumpu potrebni da bi proglasio pobjedu.

Hirurška upotreba sile i obezglavljivanje

Američka operacija u Venecueli također je pojačala uvjerljivost ovog modela. Slučaj Venecuele nudi otkrivajuću, iako nesavršenu, analogiju: normalizirao je ideju napada na suverenog vođu - slabeći dugogodišnji međunarodni tabu. Ali njegov redoslijed se oštro razlikuje od toga kako bi sličan scenario izgledao u Iranu. U Venecueli, Washington je vodio tihe razgovore prije napada s insajderima režima prije hapšenja Madura. U Iranu bi redoslijed mogao biti obrnut: prvo javni pregovori, zatim udar na vodstvo, a nakon toga obnovljeno pregovaranje s nasljednicima. Venecuelanski presedan je ipak duboko odjeknuo u Teheranu: signalizirao je da direktno ciljanje vrha državne komandne strukture više nije nezamislivo, niti pretjerano skupo, lekcija koja sada oblikuje iransku percepciju prijetnje.

Invazija na Iran bila bi strateški iracionalna. Troškovi bi bili ogromni, regionalne posljedice nekontrolirane, a domaća podrška duboko neizvjesna. Sjedinjenim Državama ne nedostaje kapaciteta za invaziju na Iran; nedostaje im političko i strateško opravdanje za to. Sjena Iraka i dalje se nadvija nad zemljom, a malo ko u Washingtonu vjeruje da bi mogli upravljati veličinom, stanovništvom i unutrašnjom složenošću Irana bez izazivanja dugotrajne nestabilnosti.

Pored neposrednih vojnih i političkih troškova, američka invazija na Iran predstavljala bi i stratešku samonanesenu ranu u kontekstu konkurencije velikih sila. Produženi kopneni rat u Iranu neizbježno bi odvratio američke vojne, finansijske i političke resurse od primarnog strateškog fokusa Washingtona: konkurencije s Kinom. Iscrpljujući sukob na Bliskom istoku podigao bi globalne cijene energije, potaknuo domaću inflaciju, opteretio američke saveze i smanjio sposobnost Washingtona da projektuje moć u Indo-Pacifiku. Iz perspektive Pekinga, takav rat bi funkcionirao kao strateška diverzija, vezujući pažnju SAD-a dok Kina konsoliduje svoju poziciju na Tajvanu, Južnom kineskom moru i ključnim lancima snabdijevanja tehnologijom. Čak ni uspješna početna invazija ne bi garantovala kolaps režima, s obzirom na iransku umreženu i otpornu političku strukturu, ali bi gotovo sigurno uplela Sjedinjene Države u skupe stabilizacijske napore sa smanjenim strateškim prinosima. Za američke kreatore politike koji su sve više fokusirani na izbjegavanje strateškog prenaprezanja, ovo čini invaziju ne samo nepoželjnom, već i fundamentalno nekompatibilnom s dugoročnim globalnim prioritetima Sjedinjenih Država.

Vojni planeri to razumiju. Isto tako i politički lideri. Zato se debata pomjerila sa invazije na hiruršku upotrebu sile.

U scenariju koji se razmatra u Washingtonu, najvjerovatnija opcija nije okupacija, već obezglavljivanje. Takav udar bi ciljao uski skup ciljeva: vrhovnog vođu, visoke vojne i političke ličnosti, odabrana nuklearna postrojenja, raketnu infrastrukturu i komandno-kontrolne čvorove. Nakon toga bi vjerovatno uslijedila američka strategija eskalacijske dominacije, slična pristupu koji je Washington usvojio nakon atentata na iranskog vojnog vođu Kasema Sulejmanija 2020. godine, s ciljem odvraćanja iranske obećane odmazde od eskalacije u sveopšti rat. Cilj ne bi bio potpuno uništiti iranske kapacitete, što je nemoguć zadatak, već demonstrirati ogromnu eskalacijsku dominaciju.

U ovom očekivanom scenariju, poruka bi bila nepogrešiva: Sjedinjene Države mogu udariti u srce iranskog sistema, apsorbirati ograničenu odmazdu, a i dalje kontrolirati ljestvicu eskalacije.

Ključno je da bi nakon toga uslijedila suzdržanost. Udar bi bio osmišljen tako da se brzo završi, što bi signaliziralo da Washington traži utjecaj, a ne rat.

Iz perspektive pregovaranja, ovo je poenta. Napad u stilu odrubljivanja glave mijenja percipiranu ravnotežu odlučnosti. Povećava cijenu prkosa, a istovremeno ponovo otvara vrata pregovorima; ovaj put pod izmijenjenim uslovima.

Međutim, iranski odgovor ostaje najveća nepoznanica. Teheran bi se mogao odlučiti za ograničenu, simboličnu odmazdu, kalibriranu da očuva odvraćanje i domaći kredibilitet bez izazivanja nekontrolirane eskalacije. Takav odgovor mogao bi uključivati ​​indirektnu akciju putem regionalnih partnera ili pažljivo ograničene raketne ili napade dronovima osmišljene da signaliziraju odlučnost, a istovremeno izbjegnu direktan sukob s američkim snagama. Ovaj put bi bio u skladu s dugogodišnjom iranskom preferencijom za dvosmislenost i postepenu odmazdu.

Alternativno, Iran bi mogao u potpunosti odbaciti logiku američke dominacije u eskalaciji. U ovom scenariju, Teheran bi mogao zaključiti da suzdržanost samo izaziva daljnji pritisak, reagirajući umjesto toga na načine koji namjerno proširuju sukob i dovode u pitanje sposobnost Washingtona da kontrolira tempo i obim eskalacije. To bi moglo uključivati ​​ciljanje američkih sredstava u više regionalnih područja, prijetnju pomorskim uskim mjestima ili ubrzavanje nuklearnih aktivnosti kako bi se promijenila strateška računica.

Opasnost leži upravo ovdje. Pregovaranje putem sile je inherentno nestabilno. Čak i kada obje strane nastoje izbjeći rat velikih razmjera, pogrešna procjena, pogrešno tumačenje odlučnosti ili domaći pritisci mogu ih gurnuti preko namjeravanih granica. Kada nasilje postane medij komunikacije, signali se lako iskrivljuju, a akcije namijenjene odvraćanju mogu umjesto toga provocirati. U takvom okruženju, granica između kontrolirane eskalacije i nekontroliranog sukoba je tanka i često vidljiva tek retrospektivno.

Zato je trenutni trenutak toliko nestabilan. Vjerovatni slijed nije pregovori praćeni silom, već sila praćena pregovorima: Dolazi do udara. Sjedinjene Države prijete eskalacijom dominacije. Iran odgovara. I tek tada počinju ozbiljni razgovori, kada obje strane vjeruju da je prostor za pregovore resetovan.

U tom smislu, udar ne bi označio neuspjeh diplomatije. Bio bi njen sumorni preduslov. I pitanje možda više nije hoće li se sila upotrijebiti, već može li se upotrijebiti bez izazivanja sukoba koji nijedna strana zaista ne namjerava, a obje bi se teško suzbile.

Ovo je paradoks pregovaranja putem sile: koristi se da bi se izbjegao rat, a ipak ga približava. Iran i Sjedinjene Države sada djeluju u uskom koridoru gdje je svaki signal važan, svaki pogrešan korak se računa, a margina za grešku je zanemarljivo mala.

Pitanje više nije hoće li se sila upotrijebiti, već može li se upotrijebiti bez izazivanja sukoba koji nijedna strana zapravo ne namjerava, a koji bi obje strane teško obuzdale.