Piše: Pavle Pavlović

Bila je kraljica graha i fildžana. Gospodarica predskazanja i prokletstva. Zato su u ono mirno, marindvorsko doba, umjesto babarogom, plašili frajla Micikom. Baš kao što danas neke prepadaju Dodikom, Komšićem ili Izetbegovićem. Ali nisu oni ni do koljena strašnoj frajli djetinjstva.

Pisao sam već o frajla Miciki. To je ona starica što je sa prozora bivše Istarske ulice glasno kazivala da će prva lobanja iskopana baš na prostoru sadašnjeg Trga Bosne i Hercegovine donijeti vjekovnu nesreću, ne samo Marijin Dvoru. Jer groblja i kosti se ne diraju. Niko je nije slušao, samo smo se tiho i podrugljivo smijali čudnoj staroj dami. U brektanjima motora moćnih bagera njena kuknjava polagano je nestajala, utihnula, ostavljajući uspomene na jedinstvenu ženu što me sada sve više proganjaju. Posebno ovih nekoliko posljednjih dana.

Sjećam se, pričali su stariji, da se u našoj raji pojavila odnekle iz Njemačke, Austrije, u predvečerje onog vakta kada nam je za rat jedino trebao strani okupator. Bilo je to komplikovano vrijeme, morao si uvoziti neprijatelja, nisu ga nudili na domaćem tržištu. Elem, kažu, bila je lijepa, mlada, plavokosa. Tipična Švabica iz filmova Marlene Dietrich. Pamtim je kao mršavu, visoku staricu čudnih, blještavih očiju. Sa uvijek umotanom glavom i dvije, tri crne, bijesne mačke na ramenima. Dok smo je u strahu zaobilazili, odrasli su kao omađijani posjećivali njenu malu, tijesnu sobu punu prašnjave povijesti. Ulaznica je bila deset deka kafe ili frtalj kile bijelog graha. Šareni se nije pikao.

Između režanja i mijaukanja zlokobnu tišinu sobice probijao bi duboki prijeteći glas žene što nikada nije prestala miješati njemački i ondašnji naš, etnički nepodijeljeni jezik. U pomicanju zrna jal’ prebranca, jal’ tetovca, pričaju, sto posto je pogađala budućnost. U gledanju onih šara od kafenog toza na dnu fildžana bila je još bolja. A, sa staklenom kuglom bila je maher nad maherima predskazanja. Ljudi su joj hrlili s nadom i uzbuđenjem. Dolazili su kod nje i ratnici Wehrmachta. Komšije joj zamjerale, a ona nije mogla odbiti zemljake. Bilo je tu i onih naših. Govorila je da se čuvaju posljednjih dana aprila 1945. Predskazivala crne slike na marindvorskim kestenima. Kažu da je čak pogodila i da će, tamo negdje kod Pimpekovog kafića, u samu zoru već pomalo zaboravljene sarajevske slobode nastradati i neki važni, hrabri ljudi. Poslije se šaptalo kako je frajla Micika predskazala ustaška vješanja sarajevskih ilegalaca i Valterov kraj.

Mojoj majci jednom je u fildžanu vidjela kako će u divlju rezdeliju, što se nalazila tačno na sredini sadašnjeg Trga Bosne i Hercegovine, udariti grom. I bilo je tako. Iz vedrog neba nekog junskog dana zapucale su munje. Srećom, pljusak nas je, koji tren ranije, otjerao sa grana naše omiljene igraonice. U doba poslijeratnog babybooma, mlade majke su prvo kucale na prozore frajle Micike, pa tek onda s potomcima i cuclama odlazile na široke prostore nekadašnjeg marindvorskog parka, što je zauvijek nestao u betonu i mramoru zdanja iz kojeg stalno dopiru grmljavine nemira. Jer, kad gospođa frajla kaže da nema kiše i munja, onda s tek rođenom djecom sigurno uživaj na suncu. Da kojim slučajem nije srušena kuća iz austrougarskog vremena u Istarskoj ulici, pod rednim brojem šest, sobica vidovite frajla Micike nalazila bi se danas nasred velike skupštinske dvorane u kojoj parlamentarci udarnički odbijaju da rade za ono što smo ih izabrali, nezaboravljajući svakog mjeseca prepuniti džepove.Pjevajući ala volim ovaj režim, para ide a ja ležim...

Kažu da je frajla Micika govorila da će njen voljeni, zeleni Marijin Dvor biti u dubokoj sjeni visokih betonskih kupola i da u uskoj dolini, u procjepu među brdima što nas stišću, ni sunca ni mjeseca neće biti, a kamoli pogleda na visove Trebevića. Neki se još sjećaju kako je poručivala da vidi i crvenu Miljacku, bitke na Vilsonovom šetalištu. Zemaljski muzej što će se urušiti sam od sebe. Posebno je bila uzbuđena i drhatvim glasom je često tada ponavljalja O mijn God, O mijn God, kada bi je zabrinute majke u tim šezdesetim i početkom sedamdesetih pitale kako će živjeti njihova djeca i budući unuci na Marijin Dvoru. Vidjela je samo crnilo, nesreće koje će biti, kako je stalno prijetećim glasom kazivala, posljedica prekopavanja velikog starog groblja na mjestu gdje danas Trg Bosne i Hercegovine, usred Marijin Dvora.

... Do skoro mi je bilo žao što ne mogu s deset deka kafe u njenu sobicu, jedinu tada preostalu od velikog peterosobnog stana što su joj u godinama slavnim zauzeli podobni elementi. Da pitam hoće li Trg Bosne i Hercegovine konačno donijeti sreću u mojoj rodnoj mjesnoj zajednici.

Možda je bolje i da nisam. Ko zna kakva bi još predkazivanja

redala već umorna starica. Dosta mi je ovih, ne smijem reći, ostvarenih gatki Frajle Micike.

                                                                                                          Pavle PAVLOVIĆ