U tijeku Zimskih olimpijskih igara u Milanu i Cortini prisjetili smo se legende bivše države, sportaša koji je oduševio cijelu Jugoslaviju na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. godine. Riječ je o Juri Franku, čovjeku koji je tada odbio ljekarski savjet i nastupio na spomenutim igrama, te donio Jugoslaviji neočekivanu medalju. A onda je iznenada nestao.

Na svečanom otvaranju igara u Sarajevu bili su predstavnici 49 nacionalnih olimpijskih komiteta, te predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora – znameniti Juan Antonio Samaranch. Igre je službeno proglasio otvorenima Mika Špiljak kao predsjednik Predsjedništva SFRJ. Na stadion je olimpijsku baklju unio slovenački skijaš Ivo Čarman. Čast da zapali olimpijski plamen pripala je hrvatskoj klizačici Sandi Dubravčić, piše Dnevno.hr.

A danima prije početka Igara u Sarajevu su bili jako zabrinuti jer jednostavno nije bilo snijega. U to doba godine u Sarajevu i na okolnim planinama uvijek ima snježnog pokrivača, ali te godine ga baš nije bilo. A onda je iznenada noć prije početka natjecanja počeo padati i napadalo ga je valjda pola metra.

Niko to nije očekivao

Cijela tadašnja jugoslovenska javnost očekivala je prvu medalju u historiji na zimskim igrama, očekivalo se to ili od klizačice Sande Dubravčić ili od slovenačkog skijaškog sjajnog slalomaša Bojana Križaja. No, od njih nije bilo ništa, podlegli su pritisku, ali prva medalja je došla. Osvojio ju je posve nenadano, čak i šokantno, Jure Franko. I to u veleslalomu. Na stazi se okupilo tada impresivnih skoro pedeset hiljada gledatelja.

Kada je nakon prve vožnje Franko imao dobar rezultat u gledalištu je nastala euforija, orilo se – "Jure, Jure". Kada se na spoznalo da je srebrna medalja osigurana dogodilo se nezapamćeno slavlje. Ipak, valja znati stanovnici Sarajeva od prvog trena prihvatili su 'Jureka' kao svoje dijete, nosili su transparente, zastave, zajedno sa slovenačkim navijačima navijali za Bojana Križaja i Juru Franka, a slogan je, poslije osvajanja medalje, bio i ostao – "Volimo Jureka više od bureka".

Dakle, u tom teškom veleslalomu Jure Franko osvojio je srebrnu medalju, makar je favorit jugoslovenske javnosti tada bio Križaj, prvi pravi jugoslovenski alpinac. Već četiri godine ranije Križaju je za dlaku izmaknula medalja u Lake Placidu i nada je bila velika, samo on može do medalje.

Bio bih proklet da zaboravim

Njega nije išlo, ali je eksplodirao Franko i u blistavoj vožnji doskijao do srebra i Sarajevo postavio u ekstazu sve do kraja Igara. Bilo je to neponovljivo slavlje, odlična organizacija ZOI bila je začinjena i osvajajjem prve jugoslovenske medalje, a sam Jure Franko i danas život dijeli "na prije i poslije Sarajeva".

Svake godine Franko posjeti Sarajevo, sarađuje sa lokalnim vlastima, a pravi potez je napravio kad je prije četiri godine na Olimpijske igre u Torino poveo o svom trošku petnaestak sarajevske djece slabijeg imovnog stanja.

Lijepo je godinama kasnije čuti Juru Franka kad evocira sjećanje na te trenutke: "Kako da zaboravim Sarajevo, bio bi proklet čovjek da ga zaboravim. Tamo na Bjelašnici sam ponovo rođen. I ta medalja je bila naša zajednička tada. Iako je Jugoslavija govorila da je njihova, moja Slovenija da je naša, a ona je i bosanoskohercegovačka medalja", rekao je Franko čije skije i danas krase Olimpijski muzej u dvorani na Zetri. A zanimljivo je kako su Franku ljekari uoči samih Igara savjetovali da okonča skijašku karijeru zbog ozljede kukova.

Savjet ljekara

"Kad sam imao 18 godina, grupa ljekara mi je savjetovala da već tada završim karijeru, jer kukovi su bili u očajnom stanju. Oni mlađi doktori su me hrabrili da idem dalje, ali na svoju odgovornost. Kukovi su izdržali još samo jednu sezonu poslije Sarajeva, a onda su bolovi bili prejaki. Prestao sam, a bilo mi je svega 23 godine", prisjetio se Franko, koji je nakon toga 'nestao' i otišao u SAD i Japan, gdje se bavio promocijom skijaškog sporta i proizvoda, radio kao TV novinar, te učestvovao u izgradnji velikih skijalista i organizaciji velikih događaja.

Inače, Franko je imao sjajnih uspjeha i u Svjetskom skijaškom kupu. Tri puta je bio pobjednik veleslalomske utrke, sveukupno je 23 puta bio među prvih deset skijaša, te 11 puta u TOP 15. Prestao je skijati nakon sezone 1984./1985. Međunarodni olimpijski odbor se u odabiru zemlje domaćina djelomično vodio političkim razlozima: kao nesvrstana zemlja, tadašnja SFRJ je davala manje prilike za hladnoratovske bojkote, zabilježene na OI tih godina.

Glavni je motiv ipak bila želja da se Igre, kao simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima, održe u gradu koji je do tada najpoznatiji bio po događajima koji su bili neposredan povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Igre su protekle u prijateljskoj atmosferi, za koju su bili zaslužni iznimno ljubazni domaćini, te su ostale upamćene kao vrlo ugodne za natjecatelje, kao i za gledatelje.

Junaci Igara

Osim Jure Franka, junaci tih ZOI bili su, podsjećamo, Marja-Liisa Hämäläinen, koja je osvojila sve tri pojedinačne utrke u skijaškom trčanju, Gaétan Boucher (Kanada) i Karin Enke (Istočna Njemačka) sa dva zlata u brzom klizanju, dok je ženski tim Istočne Njemačke osvojio 9 od 12 mogućih medalja u tom sportu.

Fenomenalni su bili blizanci Phil i Steve Mahre iz SAD-a osvojivši prvo i drugo mjesto u slalomu, a zauvijek nenadmašni Jayne Torvill i Christopher Dean, plesni klizački par iz Velike Britanije, svojim su nastupom osvojili suce koji su im dali maksimalne ocjene za umjetnički dojam. Junaci su bili i hiljade golobradih vojnika tadašnje JNA koji su na cičoj zimi utabali sve skijaške staze po kojoj je napadalo toliko snijega da je postojala opasnost da se utrke i otkažu, baš je tako bilo i prije nastupa samog Franka i ekipe veleslaloma.

Mnogi od njih, lično ih poznajemo, još imaju smrzotine iz tih dana… "Ko te pitao hoćeš ili nećeš, morao si", danas komentiraju.