Već godinama upozoravamo da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine svjesno izbjegava rad na predmetima s tzv. "A liste" Haškog tribunala, kao i na najsloženijim predmetima ratnih zločina.

Istraživanje koje smo proveli, zajedno s informacijama prikupljenim od svih 19 tužilaštava u BiH, jasno ukazuje na postojanje ozbiljnih opstrukcija u radu na predmetima "A liste", ali i na svim predmetima koji imaju bilo kakvu poveznicu s radom Haškog tribunala.

Posebno je zabrinjavajuće izbjegavanje procesuiranja predmeta koji nedvosmisleno ukazuju na namjeru potpunog ili djelimičnog uništenja Bošnjaka – u kojima je Haški tribunal već pokazao pravnu zrelost i odgovornost.

Godinama ističemo da ne postoji nijedna optužnica za genocid počinjen u Prijedoru, za opsadu Sarajeva, Goražda i Bihaća, niti za brutalno ubistvo pripadnika komande 4. korpusa Armije Republike BiH u Mostaru, koji su nakon zarobljavanja likvidirani.

Istovremeno, i ono malo pripremljenih optužnica koje barem djelimično zadovolje pravdu za žrtve u pojedinim sredinama često se povlače, dok se uloga nalogodavaca i kreatora zločina sistematski zamagljuje.

Postavlja se i pitanje da li bi u BiH bilo uopće optužnica i presuda za genicid u Srebrenici da Tribunal nije proslijedio gotove optužnice u BiH i da nije pravio pritisak na pravosuđe BiH, piše Murat Tahirović za Preporod.

Takav pristup selektivne pravde otvara prostor za opasne reinterpretacije karaktera rata u BiH.

Rat koji je presudama Haškog tribunala okvalifikovan kao međunarodni oružani sukob i UZP nastao u Beogradu, a potom u Zagrebu, kroz nečinjenje domaćih pravosudnih institucija, sve češće se relativizira i pokušava predstaviti kao građanski rat u kojem su "sve strane podjednako krive" i imale istu namjeru uništenja drugih etničkih grupa.

Posebno zabrinjava izjava glavnog tužioca da tužioci "ne znaju raditi" na predmetima procesuiranja negiranja ratnih zločina (član 145a). Izostanak reakcije samih tužilaca koji su radili na tim predmetima dodatno je učvrstio percepciju u javnosti da u Tužilaštvu vlada neznanje ili nespremnost da se ti predmeti ozbiljno procesuiraju.

Zbog takvog stanja, naša udruženja su se obratila OHR-u sa zahtjevom da se angažuje međunarodni tim tužilaca koji bi ili direktno radio na tim predmetima ili pružio adekvatnu stručnu pomoć domaćim tužiocima.

Visoki predstavnik Christian Schmidt je zaista omogućio dolazak određenog broja tužilaca iz Njemačke, koji su određeni period boravili u BiH i pružali podršku.

Međutim, očito je da ta podrška nije dala očekivane rezultate – ili nije bila dovoljna, ili nije bila suštinski prihvaćena, ili problem leži negdje dublje.

Svjedoci smo da se tokom godine podiže mali broj optužnica, dok se pred kraj godine iznenada pokreće veći broj predmeta, što ostavlja dojam ispunjavanja statističke norme, a ne sistemskog i odgovornog rada na procesuiranju ratnih zločina.

Dodatno zabrinjavaju informacije o pritiscima na pojedine tužioce, oduzimanju predmeta pred okončanje istrage, te odbijanju potvrđivanja optužnica iz različitih, često nejasnih razloga. Sve to dovelo je do ogromnog gubitka vremena, produbljenog nezadovoljstva žrtava, narušenog povjerenja građana i poražavajućih rezultata rada Tužilaštva BiH.

Nakon niza godina šutnje, jedan od tužilaca se konačno javno i pravno usprotivio takvoj praksi, potvrđujući navode na koje smo godinama ukazivali.

Postavlja se ključno pitanje: da li je konačno došlo vrijeme da se Tužilaštvo BiH vrati profesionalnom i zakonitom radu?

Hoće li Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH postupiti u skladu sa svojim nadležnostima i osigurati dosljednu primjenu Strategije za procesuiranje ratnih zločina?

Ili ćemo svjedočiti još jednoj propuštenoj prilici da pravosuđe u Bosni i Hercegovini krene putem stvarne odgovornosti i pravde?