Postoji izvjesna konstanta u historiji bošnjačkog naroda koja se, poput nekog zlokobnog historijskog refrena, ponavlja iz generacije u generaciju. Svaki balkanski projekt izgradnje nacije, u trenutku kada dosegne fazu samodefinisanja, prije ili kasnije se sudari sa činjenicom postojanja bošnjačkog naroda kao sa preprekom koju treba ukloniti, minimizirati ili, u "najboljem" slučaju, preoblikovati, piše Stav.ba.

Čini se da samo postojanje Bošnjaka, činjenica da oni imaju svoje ime, historiju, vlastito pamćenje i političku svijest, predstavlja smetnju nastajućim nacionalnim konstruktima. U 19. i 20. vijeku, to je bio slučaj sa srpskim i hrvatskim projektima izgradnje nacije koji su svaki za sebe istovremeno i odbacivali i svojatali Bošnjake u pokušaju da ih asimiliraju kao zajednicu ili barem njene "prihvatljive" ostatke a što je rezultiralo genocidima i bezbrojnim zločinima.

Danas, međutim, svjedočimo jednoj umivenijoj, perfidnijoj, ali ništa manje ambicioznoj verziji istog tog procesa, onoj koja dolazi iz savremene Crne Gore i koja se, nimalo slučajno, sakriva iza retorike građanizma.

Šovinizam pod maskom građanizma

Povod za ovu novu rundu identitetskog discipliniranja i negiranja Bošnjaka bila je izjava Kenane Strujić‑Harbić, zastupnice u Skupštini Crne Gore, koja je u Sarajevu izgovorila jednu elementarnu, samorazumljivu i nipočemu spornu istinu: da Bošnjaci imaju svoju matičnu državu i svoj identitet.

Histerična reakcija dijela crnogorske javnosti na ovu njenu izjavu, razotkrila je mnogo više od pukog neslaganja s njenim stavom. Poplava šovinističkih izjava na račun zastupnice Strujić-Harbić ali i bošnjačkog naroda, izjava kakve inače slušamo i čitamo od strane srpskih i hrvatskih šovinista, te optužbe o "nelojalnosti", "stranom elementu" i navodnoj prijetnji koju bošnjačko pravo na vlastitu matičnu državu predstavlja po Crnu Goru, mnogo toga govore o pravoj prirodi savremenog crnogorskog nacionalnog projekta.

Takve krajnje neprimjerene reakcije su razotkrile duboko ukorijenjeno uvjerenje crnogorskih građanskih nacionalista kako Bošnjaci u Crnoj Gori mogu biti prihvatljivi samo pod uvjetom da se odreknu političke svijesti o sebi kao zasebnom nacionalnom kolektivu. To bi naravno bio tek prvi korak nakon kojeg slijedi odricanje i od jezičke, kulturne, vjerske a zatim i identitetske partikularnosti u cilju potpune asimilacije u crnogorsku naciju.

I upravo se tu otkriva temeljna kontradikcija savremenog crnogorskog nacionalnog projekta. Raspolućen između vlastite potrebe da se pošto-poto distancira od srpskog identitetskog polja kojem je oduvijek gravitirao te istovremene nesposobnosti da samostalno izgradi stabilnu nacionalnu većinu, taj projekt nužno poseže za demografskom asimilacijom. U tom permanentnom političkom ratu za vlastitu definiciju brojke su presudne. Svaki dodatni procenat je korak ka konačnoj izgradnji crnogorske nacije.

U tom procesu za crnogorske građanske nacionaliste Bošnjaci ne figuriraju kao ravnopravni politički partneri i politički subjekat, već kao demografski resurs, živući rezervoar potencijalnih i nedovršenih "Crnogoraca" koji, uz dovoljno vremena, političkog pritiska i kulturološkog inžinjeringa, trebaju biti vraćeni u okvir novoproklamiranog nacionalnog jedinstva.

Indikativno, crnogorski nacionalni projekt nema isti problem sa Albancima ili Hrvatima i njihovim jasno profiliranim identitetima. Njihov identitet smatra se čvrstim, definiranim i neupitnim. Razlog za tako nešto nije teško dokučiti. Oni se ne percipiraju kao "potencijalni Crnogorci" već kao neprovratno formirani narodi sa svojim snažnim i uticajnim maticama. Oni su definitivno "drugi“ i kao takvi su prihvaćeni sa svim obzirima i pravima jer se njihova posebnost ne doživljava kao prijetnja već činjenica.

Sa druge strane Bošnjaci se i dalje posmatraju kroz anahronu prizmu vjerske, a ne nacionalne zajednice, kao nekakvi "Crnogorci muslimani", nesretna aberacija historije koju treba vremenom "vratiti" svome stvarnom identitetu a što otvara prostor za stare asimilacijske fantazije upakovane u novo građansko ruho. Stoga Bošnjaci nisu i ne mogu biti politički saveznici za crnogorske građanske nacionaliste, jedino korisna biomasa.

Istrage poturica

Apsurd čitave situacije postaje još mračniji kada se posmatra historijski kontekst jer korijeni takvog odnosa spram bošnjačkog naroda nisu nastali tek jučer.

Granice savremene Crne Gore nastale su tokom 19. i početkom 20. stoljeća kroz proces nasilne osvjačake ekspanzije na historijske prostore Sandžaka i stare Hercegovine. Taj proces nije bio samo pitanje promjene zastava, nego i temeljne demografske promjene gdje je bošnjačko stanovništvo bilo izloženo sistematskom nasilju, mnogobrojim zločinima, otvorenom protjerivanju ili iseljavanju pod pritiskom, čime je stvoren etnički prostor pogodan za izgradnju nove crnogorske države. Oni koji su ostali tretirani su kao demografski relikti mračne ali slavne prošlosti u kojoj su oni uvijek bili "Drugi".

No ono što nije dovršeno tada, pokušava se dovršiti danas, ali drugim sredstvima.

Umjesto fizičkog progona, sada se nudi asimilacija. Umjesto otvorene sile, koristi se diskurzivni pritisak, medijski linč i emocionalna ucjena. Umjesto negiranja prava na život, negira se pravo na političko i nacionalno samoodređenje.

Posebnu dimenziju ovom novom nasrtaju na Bošnjake daje gotovo tragikomična ironija da upravo oni politički i intelektualni krugovi crnogorske građanske politike koji najglasnije upozoravaju na opasnost srpske asimilacije Crnogoraca istovremeno pokazuju zapanjujuću strastvenu spremnost da identične asimilatorske metode primijene na Bošnjake. Time se razotkriva univerzalna logika balkanskih nacionalizama: svaki nacionalizam sebe vidi kao emancipatorski, a tuđi nacionalizam kao hegemonistički, iako su metode redovno gotovo identične.

Opasna tišina Sarajeva

U tom kontekstu šovinistički napadi i politički pritisci na Kenanu Strujić-Harbić ne predstavljaju eksces, nego obrazac jer svjedoče o granicama i horizontima crnogorskog građanskog narativa ali i mehanizmima crnogorskog nacionalizma, koji su građanski i kosmopolitiski samo dotle dok nisu dovedeni u pitanje jasnim i artikuliranim postojanjem drugih identiteta.

Sama ta ideja asimilacije Bošnjaka ne bi bila ni pokušana da nije jednog ključnog faktora. Tišine i inercije službenog Sarajeva kao bošnjačkog centra. Bošnjačka dijaspora, bilo u Sandžaku, Crnoj Gori ili drugdje, prepuštena je sama sebi. Dugogodišnja pasivnost Bosne i Hercegovine prema vlastitoj dijaspori, uključujući i Bošnjake u Crnoj Gori, stvorila je politički vakum koji sada pokušaju popuniti drugi, naravno u vlastitom interesu.

Nacionalni identitet jednog naroda koji živi van granice vlastite države a koji nema institucionalnu zaštitu i političko zaleđe države matice neminovno postaje predmet tuđih interpretacija i pretenzija.

Zato ovi današnji napadi crnogorskih nacionalista na bošnjačko pravo na politički subjektivitet ne govore samo o stanju crnogorskog društva i njegove političke scene već govore i o stanju bošnjačke političke svijesti generalno.

Narod koji prepusti drugima da definiraju i dovode u pitanje pravo na vlastiti identitet rizikuje da ga, prije ili kasnije, izgubi. Bošnjaci su to u svojoj historiji naučili na najteži način. Ostaje da se vidi jesu li tu lekciju konačno i zapamtili.