Borbe su se vodile za svaku mahalu, a u odbrani su aktivno učestvovale i žene. Nakon pada Sarajeva 19. augusta 1878., okupacione vlasti su provele masovna hapšenja i pogubljenja vođa otpora. Nedim Salihagić, vijećnik NES-a u Općini Novo Sarajevo  podsjeća na dostojanstvenu smrt branilaca poput Hadžijamakovića i Kaukčije, koji su strijeljani ili obješeni na Čomarinoj njivi ispod Gorice, prethodno uzevši abdest i obavivši molitvu.

Prioriteti u kulturi sjećanja

Centralno pitanje koje se postavlja pred gradske vlasti jeste kome Sarajevo duguje spomenike: okupatorima ili onima koji su za njegovu slobodu dali živote. Salihagić povlači paralelu s nedavnom agresijom na BiH, ističući da bi fokus trebao biti na herojima koji su izvojevali samostalnost države.

"Zar spomenik ne zaslužuju više vođe otpora prema Austrougarskoj nego Franz Ferdinand i njegova supruga, koji su bili slika i prilika okupatorske sile?", pita se Salihagić. On dodaje da mnogi velikani, od Husein-kapetana Gradaščevića do heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992–1995., još uvijek nemaju adekvatan tretman u javnom prostoru kakav se sada nudi nekadašnjim imperijalistima.

Finansijski i moralni aspekt inicijative

Dodatnu kontroverzu izaziva informacija da bi se spomenik trebao rekonstruisati otkupom dijelova koji su trenutno u privatnom vlasništvu. To znači da će građani Sarajeva direktno finansirati spomenik koji simbolizira period gubitka suvereniteta.

Zagovornici ove ideje naglašavaju turistički i historijski značaj lokacije kod Latinske ćuprije, dok protivnici upozoravaju da se historija ne smije posmatrati isključivo kroz komercijalnu prizmu, zanemarujući žrtve koje su pale u borbi protiv imperijalnih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu.