Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

“Ko imalo poznaje historiju, zna ko su bili okupatori u ovoj zemlji, a okupatori se ne slave, niti im se podižu spomenici”. To je prekjučer poručio načelnik sarajevske općine Centar Srđan Mandić, reagujući na inicijativu Gradskog vijeća Sarajeva o obnovi spomenika Franzu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji.

Sama inicijativa, koju su podnijeli vijećnici Stranke za BiH, nije izraz velike pameti. Kada to kažem mislim na obrazloženje podnosilaca da je potrebno napraviti spomenik žrtvama atentata, pošto, kako vele, u Sarajevu već postoje obilježja posvećena atentatorima (npr. Kapela Vidovdanskih heroja). Komercijalna logika je možda i mogla opravdati obnovu spomenika (kao širenje turističke ponude), dok je ova pseudo-humanistička iz SBiH promašena.

Ali, kao što je bedasto vidjeti u Prijestolonasljedniku i njegovoj supruzi prije svega žrtve, bedasto je vidjeti u njima i samo okupatore. Ako pažljivo osmotrimo formulaciju načelnika Mandića, onda vidimo da se ona može shvatiti kao osuda ne samo streljanog bračnog para, već i cjelokupnog austro-ugarskog prisustva od 1878. do 1914. kao okupacije. Da variram načelnikove riječi: ko imalo poznaje historiju, ne bi smio sebi dozvoliti to.

Manje zlo

S dobrim razlogom se, u našem kolektivnom pamćenju, govori o austro-ugarskom “dolasku”, “prisustvu”, “upravi” itd, a ne o “okupaciji”. Naime, radi o događaju, koji je, u datom trenutku, donio više dobra Bosni i Hercegovini, nego štete.

Podsjetimo, uoči dolaska Austro-Ugarske u BiH, na djelu smo imali Veliku istočnu krizu, od Hercegovačkog ustanka 1875. pa sve do Berlinskog kongresa 1878.

Ustanak su pokrenuli lokalni akteri u Istočnoj Hercegovini, predvođeni Perom Tunguzom, ali naslanjajući se snažno na Srbiju i Crnu Goru. Osnovni politički cilj ustanka bio je priključenje teritorije BiH tim dvjema državama. To se jasno vidjelo, kada su sudionici ustanka pismeno obratili Berlinskom kongresu izloživši navedeni zahtjev: BiH treba pod srpsku vlast.

Premda nisu ispunile volju srpskih ustanika, velike sile su na Berlinskom kongresu ipak prihvatile tezu antiturskog fronta da ostanak Bosne i Hercegovine unutar Osmanskog carstva više nije moguć, da Porta nije u stanju osigurati trajan mir i podnošljivu humanitarnu situaciju.

Kao kompromisno rješenje, Velika Britanija je predložila da se Austro-Ugarskoj dodijeli mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, zaustavi krvoproliće i zavede red. Ostale velike sile, Njemačka, Italija i Francuska, pa čak i Rusija (nakon određenog negodovanja) prihvatile su ovo rješenje.

Ovome je prethodila je velika javna diskusija o BiH u britanskoj javnosti, o kojoj je u novije vrijeme pisao ugledni bh. historičar Edin Radušić u Bosnian Horrors: Antiturski narativi u britanskom javnom diskursu i njihove političke posljedice 1875-1878.

Od ugroženih kršćana do ugroženih muslimana

Opoziciona javnost u Britaniji, na čelu sa Liberalnom strankom koju tada predvodi Wiliam Gladstone, mobilizirala se, počev od 1875, oko teze da osmanske vlasti vrše masovne zločine nad hrišćanima u BiH, te da Britanija i druge evropske, kršćanske sile, trebaju oduzeti Istanbulu vlast nad BiH.

Britanska vlada, na čelu sa Benjaminom Disraelijem, odupire se takvim tezama, cijeneći da je, sa stanovišta britanskog imperijalnog interesa, bolje da slabo Osmansko carstvo nastavi vladati Balkanom, nego da se dopusti ekspanzija vitalne i rastuće Rusije na Mediteran. 

Dok opoziciona javnost preuveličava zločine nad ustanicima u BiH, ne prezajući ni od izmišljanja, vlada u Londonu opovrgava takve navode, oslanjajući se na izvještaje svog konzula u BiH Williama Holmesa.

Iako su vodeći britanski listovi, na strani kršćana, ustanika u Hercegovini i prihvataju narativ o zločinima osmanskih vlasti, njihovi urednici shvataju da političko rješenje situacije ne može biti u onome što ustanici žele - da Srbija i Crna Gora zauzmu BiH. 

U slučaju da se osmanske vlasti povuku, piše tadašnji urednik The Pall Mall Gazette - a prenosi Radušić - muslimani i njihova imovina bi “bili manje sigurni nego što su bili hrišćani pod direktnom osmanskom vlašću”.

Urednik The Pall Malla zatim ističe da “bosanskohercegovački hrišćani ne mogu stvoriti politički entitet koji bi osigurao toleranciju domaćih muslimana, a o ravnopravnosti nije moglo biti ni govora”. 

Isto mišljenje dijeli i dopisnik The Timesa koji veli da “ni autonomne balkanske hrišćanske kneževine (Srbija i Crna Gora) nisu se pokazale boljima prema muslimanima nego Osmanska država i osmanski muslimani prema hrišćanima, već su na tim područjima muslimani čak nestajali”.

“The Timesov dopisnik iz Pere”, veli Radušić, “iznio je bojazan da bi se isto desilo i s brojčano velikim slavenskim muslimanskim zajednicama u Bosni i Hercegovini i Bugarskoj, ako bi hrišćani preuzeli vlast u tim dijelovima Balkana.”

I sam urednik provladinog The Timesa je, piše Radušić, dijelio navedeno mišljenje, podsjećajući na sudbinu muslimana u Srbiji, tokom ranijih decenija 19. stoljeća. 

“Razmatrajući moguće povlačenje osmanske vojske iz Bosne”, navodi Radušić, “urednik The Timesa naglašava da bi bilo opasno ostaviti bez kontrole domaće muslimane i hrišćane koje je samo prosta državna sila sprečavala da se zbog vjerske mržnje pokolju.”

Umjesto mržnje, moglo bi se reći - borba za suverenitet. Ali suština je istina. Navedeni zaključci o problemu uprave u BiH su, reklo bi se, aktuelni i danas.

Britanski premijer protiv pobjede kršćanskih ustanika

Isto stajalište zauzeli su i premijer Disraeli i konzervativci u parlamentarnim raspravama, ističući da je iskustvo Srbije, Grčke, Rumunije i Bugarske pokazalo da “balkanske države u kojima bi hrišćani bili dominantni ne bi vodile računa o pravilnom tretmanu muslimanskog stanovništva”.

Ispod ove humanitarne površine i brige za opstanak muslimana u BiH (koja, uzgred budi kazano, nije za podcijeniti), nalazio se duboko usađeni otpor prema ideji širenja ruskog utjecaja na Balkanu.

Gladstoneovu ocjenu da bi Britanija trebala stati u zaštitu kršćana u BiH, čak ako bi to značilo da mora ući u tješnju saradnju sa Rusijom kao svojim tradicionalnom suparnikom na Istoku, - Disraeli je odbacio, optuživši Gladstone da se ne vodi patriotskim rezonom, te da tuđe interese stavlja iznad britanskih imperijalnih interesa.

”Očito je”, veli Radušić, “da Disraeli nije bio spreman žrtvovati evropski mir i britanske imperijalne interese zarad interesa bosanskohercegovačkih i drugih balkanskih kršćana.”

”Hrišćanskoj Evropi tako drag”, nastavlja Radušić, “i tako dominantan narativ o superiornosti hrišćanskih ustanika nad ‘Turcima’ [Disraeli] nije podržavao, već mu je suprostavio tezu da bi pobjeda političkih nezrelih balkanskih hrišćana vodila anarhija koja bi ugrozila za Britance ciljani status quo, a u humanističkom smislu ne bi ponudila bolje poštivanje drugih i drugačiji.”

Iako je bio skloniji tome da Osmansko carstvo zadrži vlast u BiH, Disraeli nije mogao ignorisati učinke antiturske kampanje u britanskom javnom mnijenju, koje je, od 1875. do 1878. postalo uvjereno da osmanska uprava ne može osigurati trajan mir i podnošljivu humanitarnu situaciju. Morao je tražiti kompromis.

Usljed uvjerenja opoziicje - da će, ako ostane osmanska vlast, muslimani napraviti genocid nad hrišćanima, odnosno uvjerenja vlasti - da će hrišćani, ako Srbija i Crna Gora preuzmu vlast u BiH, počiniti genocid nad muslimanima u javni se diskurs uvodi ideja da, umjesto Osmanskog carstva i Srbije, neko treći preuzme upravu nad BiH. 

Tako je začeta ideja o austro-ugarskoj upravi u BiH, koju je zvanično predložio britanski predstavnik na Berlinskom kongresu, lord Salisbury. 

Okupacija, ali i humanitarna intervencija

Austro-ugarska okupacija BiH nije okupacija u klasičnom smislu riječi (poput, recimo, njemačke okupacije Francuske iz 1940.), već konsenzualno rješenje evropskih sila za problem međunarodnog mira i sigurnosti, koji osmanske vlasti od 1875. nisu bile u stanju riješiti, čime je i prestao biti njihovo unutrašnje pitanje. 

“Iako se”, kako primjećuje Radušić, “u raspravama na Kongresu, kao ni u formalnim rješenjima, austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine ne tretira kao vojna humanitarna intervencija, mišljenja sam da je ona po svojoj suštini to bila.”

Radušić zatim dodaje da to “nije bila vojna humanitarna intervencija protiv masakra, već intervencija za sprečavanje mogućeg budućeg masakra i zaustavljanje krvoprolića”.

Uzevši u obzir navedeno, parolaški svoditi austro-ugarsku vlast u Bosni i Hercegovini na - okupaciju predstavlja revizionizam. Svako ko to čini, počev od načelnika Mandića, trebao bi objasniti smatra li da su tadašnja alternativna rješenja (srpsko-crnogorska i ruska okupacija) bila bolja. Čak ni za prvu Jugoslaviju, ili proširenu Srbiju, kako ju je Kominterna zvala, ne možemo reći da je bolja.

Reći da je austro-ugarska uprava 1878. bila manje zlo nije nostalgija, niti je slavljenje okupatora. To je priznavanje realnosti jednog vremena. Naravno, bilo bi bolje da smo već tada mogli imati demokratsku BiH, ili makar federativnu Jugoslaviju, ali ta jela tada nisu bila na meniju.

Na optužbe da “Bošnjaci imaju podanički mentalitet i prihvataju sve okupatore”, itd, možemo odgovoriti argumentom, koji je u Jevrejskom paradoksu u korist svog naroda iznio Nahum Goldmann.

Jevreji su, veli on, opstali tokom dvije hiljade godina, zahvaljujući svom tvrdoglavom odbijanju da vjerski konvertiraju, ali isto tako i zahvaljujući kompromisima i prilagodbama, koje su pravili, kako bi zaštitili svoje i živote svoje djece. Da nije bilo kompromisa, da su svi Jevreji bili kao branioci tvrđave Masada (koja se tvrdoglavo borila protiv Rimljana do kraja), jevrejski narod ne bi opstao, niti bi obnovili svoju državu, a Izrael - zloguko upozorava Goldmann već 1978. - uprkos tome razvija kult Masade.