Sve je veći broj dječaka koji se bore sa poremećajima ishrane, zbog čega psiholozi upozoravaju na simptome koje roditelji ne bi smjeli da ignorišu.

Prema podacima zabilježenim u SAD, skoro sedam miliona muškaraca se u nekom trenutku života suočilo sa poremećajem ishrane, koji se najčešće razvija tokom adolescencije.

Zabrinjavajući podaci kanadske studije iz 2023. godine pokazali su porast hospitalizacija mladića zbog poremećaja ishrane za čak 416 odsto u periodu od 2000. do 2019. godine.

„Poremećaji ishrane kod dječaka najčešće se uočavaju već oko desete godine, a najočigledniji postaju između 14. i 16. godine“, objašnjava za Parents.com Džonatan Levin, terapeut i klinički supervizor u centru za liječenje Equip Health.

On dodaje da su dječaci generalno najugroženiji tokom puberteta i na početku fakulteta, iako okidač može biti i neki veliki katalizator, poput traume ili komentara vršnjaka.

Kako se poremećaji ishrane razlikuju kod dječaka i djevojčica
Dok su anoreksija i bulimija, poremećaji povezani sa slikom tijela i strahom od gojenja, i dalje češći kod djevojaka, procenat muških pacijenata neprestano raste, tvrdi dr Pol Houser, medicinski direktor programa za poremećaje ishrane u Dječjoj bolnici Dejton.

„Nažalost, ovaj me porast ne iznenađuje“, kaže dr Houser i dodaje da je poremećaje ishrane teško prepoznati kod mladih, a to je još izraženije kod dječaka i mladića.

Prema njegovim riječima, razlog tome su stereotipi da se poremećaji ishrane javljaju samo kod mladih žena, kao i veća stigma i sram kod mladića, što može odložiti traženje pomoći i dovesti do težih simptoma.

Nova kategorija poremećaja
Uz tradicionalne poremećaje, pojavila se i relativno nova kategorija koja zabrinjava stručnjake, a češća je kod muškaraca: poremećaj izbjegavanja ili restriktivnog unosa hrane ili ARFID.

"ARFID je stanje u kojem mladi izbjegavaju ili ograničavaju unos hrane iz razloga koji nisu povezani sa lošom slikom tijela ili strahom od gojenja. To može biti zbog straha od negativnih posljedica jela, poput gušenja ili povraćanja, nedostatka apetita ili snažne odbojnosti prema određenoj hrani", pojašnjava dr Houser.

Bez obzira na razlike u manifestaciji, posljedice mogu biti doživotne za oba pola. Sa aspekta mentalnog zdravlja, poremećaji ishrane mogu imati razoran uticaj i nositi veći rizik od samoubistva nego depresija. Fizičke posljedice uključuju zaostajanje u rastu, odnosno uticaj na visinu i gustinu kostiju, kao i veći rizik od preloma.

Takođe, mogu uticati na svaki organski sistem u tijelu, oslabiti srce i izazvati opasne promjene elektrolita.

"Te promjene su reverzibilne pravovremenim liječenjem, ali bez njega mogu biti opasne po život", upozorava dr Houser.

Uloga društvenih mreža i nerealnih ideala
Prema terapeutu Levinu, poremećaji ishrane kod dječaka istorijski su bili nedovoljno dijagnostikovani.

"Vjerovatno dječaci doživljavaju poremećaje ishrane u jednakoj mjeri kao i djevojčice, ali to je nejasno jer se slučajevi često ne prijavljuju", kaže on.

To, u kombinaciji sa porastom sadržaja na društvenim mrežama koji su pretjerano usmjereni na dijete, vježbanje i izgled, vjerovatno je razlog zašto stručnjaci bilježe porast slučajeva kod oba pola, a posebno kod dječaka.

Sadržaji na društvenim mrežama, poput kratkih videa na TikToku, često naglašavaju fizičke karakteristike koje je lako prikazati, umjesto osobina karaktera“, kaže dr Houser.

On ističe da su mladići podložniji tim uticajima ako im nedostaju snažni muški uzori ili pozitivne vršnjačke grupe koje ističu vještine i karakter umjesto izgleda.

Levin dodaje da su i kulturološke promjene odigrale veliku ulogu.

"Dvijehiljadite su bile žarište ‘thinspo’ kulture, sa hiperfiksacijom na tijela, a mediji su bez zadrške iznosili grozne komentare o tijelima. Ta normalizacija osuđivanja i upoređivanja proširila se na dječake, koje se sada kritikuje zbog izgleda i mišića na načine na koje to nikada ranije nisu bili".

Kao primjer navodi likove Marvelovih superheroja koji normalizuju nerealan izgled poput isklesanih trbušnjaka i niskog procenta tjelesne masti, što direktno podstiče porast hospitalizacija.

Simptomi koje roditelji ne smiju da ignorišu
Iako i dječaci i djevojčice mogu osjećati strah od gojenja, te se brige mogu manifestovati različito. Djevojčice se više usredsređuju na mršavost, dok se dječaci mogu više fokusirati na mišićavost.

"Poremećaji ishrane kod dječaka češće se preklapaju sa stanjem koje se naziva mišićna dismorfija, gdje se mlada osoba opsesivno fokusira na izgradnju što većih mišića", kaže dr Houser.

On smatra da su zbog toga dječaci skloniji pretjeranom dizanju tegova, za razliku od ekstremnih dijeta i kardio vežbi. To može dovesti i do korišćenja opasnih dodataka ishrani ili ilegalnih supstanci, poput anaboličkih steroida.

Dr Houser navodi ključne znake na koje treba obratiti pažnju: iznenadno smanjenje apetita ili količine hrane, pretjerana briga o tome da li je hrana "zdrava" ili odbijanje omiljenih jela, svađanje ili odbrambeni stav kada ih podstičete da jedu više, skrivanje ili bacanje hrane, namjerno povraćanje nakon jela.

Drugi znaci uključuju pretjeranu usredsređenost na fizički izgled, poput stalnog gledanja u ogledalo, osjećaj vrtoglavice, umora ili hladnoće, prorijeđenu kosu ili lomljive nokte, neobjašnjive stomačne tegobe, te nagli gubitak težine zbog kojeg odjeća postaje prevelika.

Šta roditelji mogu da urade
Ako sumnjate da vaše dijete ima poremećaj ishrane, prvi korak je direktan razgovor.

"Dobar pristup može biti da pitate dijete šta je vidjelo na internetu ili čulo od prijatelja o tome kako bi njegovo tijelo trebalo da izgleda", savjetuje dr Houser.

Preporučuje i postavljanje direktnih pitanja poput "Pokušavaš li da smršaš?" ili "Jesi li ikada namjerno povraćao da bi smršao?", uprkos strahu da bi se time moglo podstaći takvo ponašanje.

"Nema dokaza da postavljanje ovakvih pitanja podstiče takvo ponašanje kod tinejdžera. Naprotiv, direktna pitanja mogu im olakšati da budu iskreni o svojim osjećanjima", kaže dr Houser.

Najvažnije je što prije potražiti stručnu pomoć, bilo od ljekara opšte prakse ili terapeuta, posebno ako primijetite da dijete skriva hranu, povraća ili se opire jedenju.

"Lako je upasti u zamku prebacivanja krivice, pitati se kako vam je to promaklo, šta ste mogli da uradite drugačije i osjećati se kao da ste kao roditelj podbacili. Ali niste", poručuje Levin.

On konstatuje da su poremećaji ishrane složen problem sa mnogo faktora. Ono što bi uradio je da pozove roditelje da preduzmu korake i ne brinu o uzroku. Razlog će doći kasnije, prije svega, treba potražiti pomoć.