Piše: David Hearst / Middle East Eye

Izraelci i pojedinci iz iranske dijaspore slavili su kada je rano u subotu ujutro zadan prvi udarac u trećem Zaljevskom ratu, kada su iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei i desetine drugih vojnih i političkih vođa ubijeni.

Uoči toga, iranska delegacija na pregovorima u Ženevi i Omanu dala je, prema riječima glavnog pregovarača omanskog ministra vanjskih poslova Badra bin Hamada al-Busaidija, značajnu ponudu Amerikancima. Ponuda se sastojala od razrjeđivanja cjelokupnih iranskih zaliha visoko obogaćenog urana, uz nezavisnu provjeru, čime bi se on učinio neupotrebljivim kao materijal za bombe. 

Američki predsjednik Donald Trump odgovorio je ratom.

Razgovori su cijelo vrijeme bili lažni, baš kao što su bili i prošlog juna, kada su SAD i Izrael prvi put napali Iran. 

CIA je mjesecima pratila Hamneijevo kretanje, a operacija je čekala trenutak kada će se okupiti najviši iranski zvaničnici. U subotu su održana dva sastanka u susjednim zgradama - i Izrael je udario.

Jednim glasom Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu pozvali su Irance da izađu na ulice i pobune se protiv režima, kao što su pokušali učiniti u januaru. 

Ali to se nije dogodilo. U roku od nekoliko sati, Iran je odgovorio prvom baražom raketa.

Kad je stigla potvrda o Hamneijevoj smrti, Iranci su izašli na ulice, ali su bile pune ožalošćenih. Bilo je i četvrti Teherana poput Ekbatana, gdje su ljudi slavili iz relativne anonimnosti svojih stanova. Ali bilo je vrištanja u drugim dijelovima Teherana, i mnogo onih koji nisu učinili ni jedno ni drugo, ali su se bojali onoga što će se dogoditi.

Promjena režima

Od prvih trenutaka postalo je jasno da se ovaj rat odnosi na promjenu režima, a ne na iransko obogaćivanje urana ili njegove rakete. 

Promjena režima bila je upravo ono protiv čega su se Trump i cijeli Maga pokret borili, i prije nego što je drugi put izabran za predsjednika i nakon toga.

Kao predsjednički kandidat na govoru u Derryju, New Hampshire, 2023. godine, Trump se zavjetovao: "Srušit ćemo duboku državu. Izbacit ćemo ratne huškače, te užasne ratne huškače, iz naše vlade - te glupe, glupe ljude. Vole gledati ljude kako umiru. Istjerat ćemo globaliste.“

Kao predsjednik, Trump je prošlog maja u Rijadu rekao: "Takozvani 'graditelji nacija' uništili su puno više nacija nego što su ih izgradili - a intervencionisti su intervenirali u složena društva koja ni sami nisu razumjeli."

Sada kada je započeo veliki rat u Zaljevu, teško mu je objasniti zašto. Kao primjer naveo je iranski nuklearni program, balističke projektile, pomoć demonstracijama i promjenu režima.

U ponedjeljak je državni sekretar Marco Rubio dodao peti razlog, tvrdeći da je američki napad bio preventivan. SAD su napale jer su znale da je Izrael spreman napasti, a ako se to dogodi, SAD će snositi najveći teret odmazde. 

Je li Rubio time priznao da je njegov vrhovni komandant bio za nos namamljen od strane Izraela u potpuni Zaljevski rat? Trump je u utorak pokušao opovrgnuti tu tvrdnju, rekavši novinarima u Bijeloj kući da je "ako ništa drugo, možda prisilio Izrael na to".

Bez obzira na to, Netanyahu je bio puno dosljedniji u svojoj želji da Iranu, koji je nazvao Amalekom, nanese težak udarac.

Već gotovo 47 godina moli se za ovaj dan. Kao premijer, zatim kao opozicioni izopćenik (kada sam prvi put razgovarao s njim), a zatim ponovno kao premijer, više je puta pokušavao navesti svoju vojsku i SAD na napad poput onog koji je pokrenut u subotu ujutro, ali je nekoliko puta odbijen. 

Ne vremenski ograničeni udar, kao što se dogodilo prošlog juna, već sveopći rat za rušenje Islamske Republike.

Rastavljanje Irana

U svom govoru u subotu, Netanyahu je bio jasan u vezi s izraelskom strategijom. Oštro se obraćao Irancima prema njihovoj etničkoj pripadnosti, a ne nacionalnosti: "Perzijanci, Kurdi, Azeri, Baludži, Ahvazi i svi ostali građani ove divne nacije“. 

Bombe koje su već pale do tada govorile su o istoj strategiji. Ciljale su sve struje iranske političke elite - reformiste, ljevičare, bivše predsjednike, kao i principijeliste.

Ni Netanyahuove riječi ni njegovi postupci nisu bili usmjereni na izgradnju nove elite koja bi mogla preuzeti vlast nakon pada Islamske Republike. Oboje je imalo za cilj trajno onesposobiti Iran pretvarajući ga u slabu konfederaciju etničkih kantona, baš kao što je Izrael pokušao, i do sada nije uspio, učiniti u Siriji.

"Uzmite sudbinu u svoje ruke", rekao je Netanyahu i dodao: "Držite glavu visoko, pogledajte u nebo; naše snage su tamo, piloti slobodnog svijeta, svi vam dolaze u pomoć. Pomoć je stigla."

Umjesto toga, iranski građani su vidjeli kako piloti slobodnog svijeta bombardiraju školu i ubijaju 180 ljudi, većinom djevojčica i dječaka, a istovremeno napadaju bolnice i većinu većih gradova. 

Izrael namjerava uništiti iranske gradove na isti način na koji je sravnio Gazu ili dijelove južnog Libanona i Bejruta. Kao posljedica toga, broj žrtava "tačkastog" bombardiranja u Iranu u samo četiri dana porastao je na više od 750.

Ono što Netanyahu ima na umu je uništenje Irana kao regionalne sile. 

Oslobođenje od autokratije je daleko na njegovom popisu obaveza. Nije bilo poslijeratnog planiranja. Minimalno je razmišljano o tome kakav bi režim mogao zamijeniti Islamsku Republiku ako ona padne, te kakvu stvarnu popularnost ili sljedbeništvo ima bilo koja iranska politička figura ili pokret u dijaspori unutar same zemlje.

Uništenje Irana kao regionalne sile dio je većeg plana koji bi prilagodio i održao dvije riječi koje se sve više izgovaraju na usnama izraelskih lidera svih političkih nijansi: VELIKI IZRAEL.

Savez s Indijom

Nije slučajno da je neposredno prije ovog napada američki ambasador u Izraelu, Mike Huckabee, rekao Tuckeru Carlsonu da bi bilo u redu da Izrael uzme svu zemlju od Nila do Eufrata. Ili da je izraelski opozicioni vođa, Yair Lapid, odmah pristao. 

"Podržavam sve što će Židovima omogućiti veliku, široku, snažnu zemlju i sigurno utočište za nas, našu djecu i djecu naše djece. To podržavam“, rekao je Lapid novinaru Kipa Newsa, napominjući da bi se izraelski teritorij mogao proširiti sve do Iraka.

Također nije slučajno da je neposredno prije pokretanja ovog rata Netanyahu pružio crveni tepih za indijskog premijera Narendru Modija.

Moj kolega i autor knjige Neprijateljske domovine, Azad Essa, kaže da se Delhi pojavio kao najjači nezapadni saveznik Izraela.

"Postoji strateška saradnja i ideološka konvergencija između njih dvojice, koja se zapravo ojačala tokom genocida [u Gazi]“, rekao je Essa, napominjući da je Modi tokom svoje nedavne posjete obećao povećanje broja radnih dozvola indijskim građanima za rad u Izraelu na 50 hiljada u narednim godinama.

"Indija bi takvom savezu donijela kombinaciju ekonomskog opsega, pristupa tržištu, radne snage i tehnološke stručnosti. U mnogim aspektima to već čini“, dodao je. "Indija već suproizvodi oružje s Izraelom, što znači da se priprema postati tvornica za Izrael. Indija će stoga popuniti izraelske nedostatke i postati oblik zamjene za radnu snagu za Palestince." 

Druga stvar u vezi s ovim ratom je njegovo vrijeme.

Netanyahu je ispravno izračunao da Izrael više nikada neće imati američkog predsjednika tako povodljivog i lako manipuliranog kao što je Trump. Nijedan republikanac ili demokrata nikada neće biti tako prijateljski nastrojen prema Izraelu kao što su bili Trump i njegov prethodnik, Joe Biden. Genocid u Gazi je to i osigurao.

Ali Trumpov drugi mandat već je Izraelu donio nagradu puno veće vrijednosti od američkog priznanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela ili aneksije Golanske visoravni, darova njegovog prvog mandata. Trump je sada Izraelu darovao blagoslov Washingtona da proširi svoje granice na bilo koje područje koje može kontrolirati, bilo u Libanonu, Siriji, Iraku ili Egiptu . 

To je san koji cionisti svih boja gaje desetljećima: da će se Izrael jednog dana protezati od Nila do Eufrata.

Nova stvarnost

Stoga je ovo vrijeme ne samo da se uništi Islamska Republika i razbije njena regionalna mreža u komadiće, već da se iskoristi taj vakuum za proširenje izraelske kontrole nad cijelom regijom.

Iran kao regionalna sila posljednja je i jedina prepreka Netanyahuu da ostvari svoj san o proširenju granica Izraela i uspostavljanju novog međunarodnog saveza - njegovog takozvanog šesterokuta država - s Indijom kao istočnim krilom i Somalilandom kao južnim vrhom. 

Ovaj savez bi učvrstio položaj Izraela kao regionalnog vojnog hegemona, sa zračnim bazama širom regije. Glavne arapske države čija podrška Izraelu nikada neće biti ostvarena bez palestinske države bile bi prisiljene prihvatiti novu stvarnost: smanjenje svog teritorija i suvereniteta, kao što je to danas u Siriji, a sutra u Libanonu.

S podrškom Indije, Izrael bi postao manje ovisan o financiranju, oružju i političkoj podršci Washingtona. Budućnost ovog odnosa je u svakom slučaju daleko od zajamčene, ako su američke ankete ikakav pokazatelj.

Izrael zna da je genocid u Gazi uništio njegov imidž plemenitog projekta na Zapadu. Rat protiv Irana je njegova polisa osiguranja.

Islamska Republika sada se bori za svoj opstanak. Njeno vodstvo, tako često nazivano fundamentalističkim i nepromišljenim, u stvarnosti je bilo previše oprezno. 

Prekasno je shvatila da će rat potpunog uništenja koji Izrael vodi u Gazi, Libanu i Siriji stići na njezina vrata. Dva puta je bila uvučena u pregovore, a svaki put su SAD pregovore tretirale kao pokriće za vojnu kampanju odrubljivanja glava.

Kobna pogreška

Iranska teška situacija seže unatrag do načina na koji je reagirao na događaje od 7. oktobra 2023. Neposredna reakcija Irana i Hezbollaha bila je odbijanje molbi brigada Kasama da se infiltriraju u Izrael sa sjevera i istovremeno pokrenu drugi front. 

7. oktobar nije bio zamišljen kao ograničena kampanja napada na vojnu bazu na jugu, već kao početak oslobodilačkog rata. Kada su i Hezbollah i Iran isprva odbili učestvovati, svaki je dopustio da ih Izrael jedan po jedan uništi. 

Iran je napravio kobnu pogrešku slušajući poruke koje su on i Hezbollah dobivali od Bidenove administracije. Trebalo mu je vremena da reagira, ali kada je reagirao, pokojni vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah nazvao je napade Hamasa 7. oktobra "100-postotnom palestinskom operacijom", napominjući da ni njegova organizacija ni Iran nisu bili svjesni što se sprema: "To nema veze ni s jednim regionalnim ili međunarodnim pitanjem."

Do trenutka kada je progovorio, Hezbollah je već izgubio 57 ljudi u razmjenama na granici, tako da nije ništa radio. Ali dopustio je da bude postupno uvučen u rat koji je Izrael tempirao. Tako su Hamas, Hezbollah, a sada i Iran, redom ubijeni. Niko od njih nije djelovao zajedno.

Iran je s prekašnjenjem naučio te lekcije. Sada vodi drugačiju kampanju od one koju je vodio 12 dana prošlog juna.

Zatim je svu svoju vatrenu moć usmjerio na raketne salve prema Izraelu. Danas su glavne mete Irana SAD i njihovi saveznici u Zaljevu.

Kao što je iranski komentator Trita Parsi objavio na X- u (bivši Twitter): "Teheran je zaključio da je izraelska tolerancija na bol vrlo visoka - sve dok SAD ostanu u ratu. Dakle, fokus se prebacuje na SAD... Iran shvaća da su mnogi u američkom sigurnosnom establišmentu bili uvjereni da je iranska prošla suzdržanost odražavala slabost i nesposobnost ili nespremnost da se suoči sa SAD-om u izravnom ratu“, primijetio je.

"Teheran sada čini sve što može kako bi pokazao suprotno - unatoč ogromnoj cijeni koju će i sam platiti. Ironično, atentat na Hamneija olakšao je ovu promjenu", dodao je. 

Visoka cijena

Dakle, u roku od 24 sata, Iran je zatvorio Hormuški tjesnac, bombardirao Dubai, zaustavio najveću saudijsku rafineriju nafte te proizvodnju i izvoz ukapljenog prirodnog plina u Dohi. Brodovi na vratima zaljeva su u plamenu. Većina letova je obustavljena. Cijene nafte i plina su naglo porasle.

Iranski dronovi su također ciljali francusku vojnu bazu u Abu Dhabiju i britansku bazu Kraljevske avijacije Akrotiri na Kipru. Iran nastoji internacionalizirati Trumpov napad tako što će ga učiniti što skupljim za globalnu ekonomiju.

Pod jakom i neprekidnom vatrom, zaljevske zemlje su - barem do sada - izbjegle eskalaciju. Saudijska Arabija, Katar i Oman mjesecima su upozoravali Trumpa da ne napada Iran. Ignorirao je njihov savjet i sada plaćaju visoku cijenu. 

Kad se američki senator Lindsey Graham pohvalio da je "uvjerio" Mohammeda bin Salmana da napadne Iran, saudijski prijestolonasljednik zapravo je radio suprotno. Rekao je svojim susjedima u Perzijskom zaljevu da izbjegavaju poduzimanje bilo kakvih koraka koji bi mogli izazvati odgovor Teherana ili njegovih posrednika i gurnuti regiju prema širem sukobu. 

Rijad ima dobre razloge za oprez. Održava primirje s Hutima na sjeveru Jemena, a oni se još nisu ozbiljno uključili.

Ali čak i nakon američke kampanje bombardiranja prošle godine, Hutiji ostaju borbena snaga, naoružani raketama dometa 2000 kilometara i dronovima dometa do 2500 kilometara. 

Isto je i s iračkim milicijama: s njihovog teritorija su 2019. godine lansirani dronovi na Aramcova naftna postrojenja u Abqaiqu i Khuraisu u istočnoj Saudijskoj Arabiji. 

Precrtavanje karte

Koliko dugo zemlje Perzijskog zaljeva mogu održati ovu poziciju je upitno, jer Iran gura sve zemlje Vijeća za saradnju zemalja zaljeva ka rubu eskalacije.

Sada postoje dva glavna scenarija za Iran. Ili će američko-izraelska kampanja bombardiranja izazvati potpuni kolaps komandovanja i kontrole, a režim će pasti - ili će režim zadržati kontrolu i uspješno voditi rat do primirja. 

Ubojstvo Hamneija tokom Ramazana zapravo bi moglo biti iskra koja će pomladiti iransku revoluciju, dajući joj novu svrhu. To bi samo po sebi predstavljalo pobjedu - jer Iran zna da je slaba karika u ovom ratu sam Trump.

Ako Iran nastavi rat dovoljno dugo, to će negativno utjecati na Trumpa unutar njegovih birača u Magi. To će otkriti istinu da je Izrael uvukao Trumpa u rat koji nije bio potreban ni njegovim podupirateljima ni SAD-u.

Ali ako Iran popusti, onda možemo biti sigurni u razorne posljedice širom Zaljeva. Građanski rat u Iranu ima potencijal poslati milione izbjeglica na zapad. 

Niti će se Netanyahuov rat završiti. Izrael se kladi na slabost arapskih država kako bi se odbranio i nastoji ih dodatno oslabiti. 

Jer samo oko obrisa oslabljenog susjedstva Izrael može preoblikovati kartu Bliskog istoka i uspostaviti novi Sykes-Picotov sistem. 

Onda je samo pitanje vremena kada će Netanyahu proglasiti Tursku sljedećim Amalekom Izraela.

(Priredio: Samir Begović)