Nakon akcije u Venecueli, u kojoj je uklonjen predsjednik Nicolás Maduro, i nakon američkog napada na Iran, uskoro bi na red mogla doći i Kuba.

Tako barem misle Christopher Sabatini, viši suradnik za Latinsku Ameriku u Chatham Houseu, i Katrin Hansing, vanredna profesorica antropologije na Baruch Collegeu pri Gradskom sveučilištu New Yorka, koji su svoj stav obrazložili u tekstu za New York Times.

Nakon nešto manje od dva mjeseca naftne blokade otoka kojom je želio izvršiti pritisak na tamošnju vladu, Donald Trump se sada hvali da je kubanski režim na rubu kolapsa i da njegovi čelnici žele ‘postići dogovor‘.

No, kao što je bio slučaj i u Iranu, upozoravaju autori Sabatini i Hansig, Trump možda misli da će se lako obračunati i s Kubom, potaknut uspjehom akcije u Venecueli.

NEMA JASNU VIZIJU

Međutim, opet kao i u slučaju Irana, čini se da predsjednik ‘nema jasnu viziju intervencije na Kubi: nedavno je spominjao opcije poput prijateljskog preuzimanja vlasti, ‘oslobođenja‘ ili ekonomske liberalizacije bez potpune promjene režima.‘

‘Svako rješenje proizašlo iz trenutačnog zastoja između Washingtona i Havane moglo bi biti prazna pobjeda koja bi Kubancima donijela tek privremeno olakšanje, te prolazni uspjeh za američku administraciju koja još nije ni definirala kako bi izgledao trajni uspjeh na Kubi‘, smatraju autori.

‘Nastavak pritiska na otok s ciljem uništenja države mogao bi dovesti do kaosa i možda čak do nove izbjegličke krize. Dogovor ograničen na kontroliranu ekonomsku liberalizaciju mogao bi donijeti kratkoročnu diplomatsku pobjedu, ali bi najvjerojatnije zatvorio mogućnost stvarnog političkog otvaranja‘, kažu Sabatini i Hansing.

No, katastrofa na Kubi mogla bi se izbjeći i to širim međunarodnim angažmanom.

Autori podsjećaju da više od pola stoljeća Sjedinjene Države drže Kubu pod sankcijama. ‘Iako teorija političke promjene za ovu otočnu državu nikada nije bila posve jasna, pristup je vjerojatno trebao ili prisiliti kubansku komunističku vladu na kapitulaciju ili potaknuti masovni narodni ustanak koji bi je srušio. No, kao što pokazuju slučajevi Irana, Venezuele i Kube, sankcije rijetko ruše ukorijenjene autoritarne sustave, koji vanjske prijetnje koriste kako bi opravdali unutarnju represiju i učvrstili kontrolu nad sve oskudnijim resursima.‘

Unatoč tome, Trumpova administracija ove je godine odlučila dodatno pojačati pritisak na Havanu blokirajući isporuke nafte na otok.

Vlada nije pala, no produbila se ionako teška humanitarna kriza s dugotrajnim prekidima u isporuci struje, zastojima u prometu i turizmu, problemima u školstvu i zdravstvu te povećanjem ionako visokih cijena.

No, režim je i dalje tu.

‘Šezdeset i sedam godina nakon revolucije koja je dovela Fidela Castra na vlast, kubanska vlada i dalje opstaje zahvaljujući snažnoj kontroli nad društvom i gospodarstvom. Čak i u izvanrednim okolnostima, kubanska država i njezino vodstvo ostaju relativno usklađeni i politički konsolidirani, nakon desetljeća izgrađivanja duboko ukorijenjenog mentaliteta da je zemlja u sukobu sa svojim sjevernim susjedom.

Zbog kohezije i lojalnosti unutar kubanskog državnog aparata, operacija kakvom je svrgnut Maduro na Kubi nije moguća.

‘Ne postoji jedna osoba koju treba ukloniti, niti poslušni zamjenik koji čeka u sjeni da ga zamijeni. Zračna kampanja bombardiranja poput one koja se sada odvija u Iranu vjerojatno bi samo stvorila vakuum moći i dodatno produbila očaj na otoku‘, pišu autori.

‘Izvješća da je američki državni sekretar Marco Rubio sudjelovao u zakulisnim razgovorima s 41-godišnjim unukom Raúlom Castrom signaliziraju neočekivan i nepovoljan smjer. Ako su točna, čini se da ti razgovori vode prema skromnom preslagivanju vlasti i dogovoru o određenim ekonomskim reformama.

Kubanski dotrajali model u kojem država brine o ekonomiji doista je propao. No otvaranje tržišta bez političkih promjena neće pružiti sigurnost i predvidljivost koju zahtijevaju nastajući privatni sektor i strani investitori. Takav pristup također iznenađujuće podsjeća na politiku prema Kubi bivšeg predsjednika Baracka Obame, koji je umjerenim ublažavanjem embarga pokušao proširiti i osnažiti neovisni ekonomski sektor na Kubi te povećati likvidnost na tržištu rastom turizma. Takvi ustupci također vjerojatno neće biti prihvaćeni među mnogima u politički utjecajnoj kubansko-američkoj zajednici, koja već dugo zagovara potpunu promjenu režima‘, kažu Sabatini i Hansing.

Havana Foto: AFP

No prilika da se ublaži patnja Kubanaca i otvori put stabilnijoj i mirnijoj političkoj i ekonomskoj tranziciji, i dalje postoji, ali bi za to bilo potrebno da Washington koordinira djelovanje sa saveznicima na zapadnoj hemisferi i u Europi. Prema tom cilju vode dva koraka, kažu autori.

‘Prvi korak bio bi saradnja s drugim međunarodnim akterima zainteresiranima za budućnost Kube u pokretanju zajedničke kampanje humanitarne pomoći. Trumpova administracija čini se prepoznaje ozbiljnost krize na Kubi, ali usmjeravanje pomoći preko Katoličke crkve ili privatnog sektora, što Bijela kuća razmatra kao način zaobilaženja državnih kanala, nije dovoljno za potrebe stanovništva.

NAREDNI KORAK

Drugi korak uključuje uspostavu formalnih pregovora između američke vlade, kubanske vlade i kubanske dijaspore. Ti bi pregovori trebali uključivati predstavnike Europe, Kanade, Latinske Amerike i Svete stolice, koji bi mogli djelovati kao neutralni posrednici i pružiti institucionalna jamstva koja ni Washington ni Havana trenutačno ne vjeruju da će druga strana poštovati. Ti bi akteri mogli voditi proces ozbiljnih pregovora kako bi se potaknula zaštita ljudskih prava, postupno ublažavanje embarga i stvarni politički pluralizam‘, pišu autori.

‘Ako se to ne postigne, Kuba bi uskoro mogla skliznuti u kaos. Uz dodatnu državnu represiju, to bi moglo potaknuti izbjegličku krizu prema kojoj bi egzodus ‘Mariel boatlift‘ iz 1980., kada je oko 125.000 Kubanaca pobjeglo u Sjedinjene Države, izgledao beznačajno.

Također, pripadnici kubanske dijaspore mogli bi biti ponukani da uzmu stvari u svoje ruke - bilo nasiljem, bilo kroz nesigurne i nerealne modele promjene režima. Takav impuls nedavno je završio tragično kada je teško naoružana skupina od deset osoba presretnuta u kubanskim vodama. Slični pokušaji mogli bi prisiliti Sjedinjene Države na vojnu intervenciju kako bi zaštitile živote svojih građana.

No, barem zasada, još uvijek ima vremena da svijet ne osjeti posljedice okrutnog i nepromišljenog avanturizma Washingtona. Barem se tome nadaju svi promatrači, američki birači, a i građani Kube‘, pišu Sabatini i Hansing za New York Times, prenosi Jutarnji.