Uprkos direktnoj vojnoj podršci Hrvatske i indirektnoj pomoći srbijanskih proksi snaga, Armija Republike Bosne i Hercegovine porazila je snage samoproglašene "Herceg-Bosne" u periodu između 1992. i 1994. godine. Ovaj vojni ishod primorao je tadašnje hrvatsko rukovodstvo na potpisivanje Vašingtonskog sporazuma i raspuštanje paradržavne tvorevine.

Politički analitičar Jasmin Mujanović ističe da su Franjo Tuđman i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u Daytonu prepoznali koncept Federacije Bosne i Hercegovine kao priliku za značajnu nadzastupljenost. Tu poziciju dodatno je učvrstila politika koju je vodio Sulejman Tihić, prihvativši etničku podjelu u procesima formiranja vlasti. Danas HDZ BiH uživa nivo zastupljenosti koji nadmašuje bilo koju stranku u demokratskom svijetu, držeći više od 40 % ministarskih pozicija s manje od 9 % osvojenih glasova.

Analiza nerealnih teritorijalnih pretenzija

Savremena Bosna i Hercegovina predstavlja maksimum onoga što se može postići sektaškim pristupom. Mapa nedavno predstavljena na TradFestu u Zagrebu prikazuje ciljeve koje hrvatska politika nije ostvarila ni u trenucima najveće vojne nadmoći i kampanje sistemskih zločina protiv čovječnosti. Čak ni u vrijeme kada je biračko tijelo bilo tri puta brojnije, ovakve zamisli ostale su neostvarive.

Ono što je 1992. godine bio ambiciozan ratni cilj, u 2026. godini poprima obrise autoparodije. Analiza sporne mape otkriva da četvrtinu teritorije planirane "hrvatske republike" čine područja s bošnjačkom većinom, dok je druga četvrtina naseljena Srbima u sjeverozapadnom dijelu zemlje. Čak i u Mostaru vlada funkcionalna etnička ravnoteža, dok Hrvati čine apsolutnu većinu na tek 40 % teritorije koju projekt obuhvata.

Budućnost političkih odnosa i integracija

Nacionalistički blokovi suočavaju se s posljedicama tridesetogodišnje politike koja je oslabila državu, ali je nije uništila. Naprotiv, takav pristup ojačao je relativnu i apsolutnu političku poziciju bošnjačke zajednice. Predviđanja ukazuju na to da će Bošnjaci u narednoj deceniji činiti oko 60 % ukupne populacije, a njihovi urbani centri nastavit će dominirati ekonomijom zemlje u odnosu na Banja Luku i zapadni dio Mostara.

Težnja ka trećem entitetu ili secesiji RS samo ubrzava ove procese. Opozicione stranke među Hrvatima i Srbima već traže prostor za kompromis sa Sarajevom, shvatajući da je budućnost svih naroda moguća samo kroz reintegraciju i prihvatanje Bosne i Hercegovine kao zajedničke domovine. Neuspjeh u tom procesu neće značiti kraj države, već stvaranje ambijenta u kojem će bošnjačka politika moći jednostrano diktirati pravce razvoja cijelog društva.