Kada je 22. avgusta 1983. godine na beogradskom Novom groblju više od 100.000 ljudi spontano počelo da aplaudira i urla ime pokojnika, jugoslovenski državni vrh našao se u stanju paralizirajuće panike. Čovjek kojeg su tog vrelog ljetnog dana spuštali u zemlju, Aleksandar Leka Ranković, bio je politički "mrtav" i izolovan punih 17 godina, sveden na status državnog neprijatelja i izdajnika. Pa ipak, ta masovna histerija na groblju nije bila obično opraštanje; bio je to prvi, tektonski glasan posthumni šamar sistemu koji ga je stvorio, a potom hladnokrvno prožderao, piše Stav.ba.

Ko je zapravo bio "Drug Marko"? Najodaniji Titov pas čuvar, žrtva najsavršenije političke namještaljke u historiji Balkana, ili monstruozni inžinjer identitetske traume čija sjenka i danas diktira nepovjerenje na ovim prostorima? Mainstream historiografija ga često svodi na dvodimenzionalnog staljinističkog policajca, ali analitička seciranja njegove zaostavštine otkrivaju mnogo mračniju, kompleksniju sliku. Njegov pad nije bio pobjeda liberalizacije, već trenutak smrti jugoslovenske ideje, a njegovo uskrsnuće kroz mit o mučeništvu direktno je trasiralo put za krvave devedesete.

Od "tuberkuloze" u Glavnjači do pećine u Drvaru: Anatomija apsolutne lojalnosti

Rankovićeva priča ne počinje u salonima, već u blatu i prašini. Rođen u siromašnoj porodici kod Obrenovca, mladi Leka je u krojačkim radnjama predratnog Beograda "sašio" svoje prve revolucionarne ideale. Njegova čelična, gotovo neljudska disciplina iskovana je u mračnim kazamatima Kraljevine Jugoslavije. Kada su ga 1929. godine agenti zvjerski mučili u ozloglašenoj Glavnjači, Ranković nije progovorio ni riječ. Na sudu je pred zgranutom publikom skinuo košulju da pokaže živo meso i rane od batinanja, ali je režimski sudija cinično zapisao da je riječ o "tuberkulozi kože". Ta nadrealna sposobnost da trpi udarce i šuti postat će njegov zaštitni znak, ali i njegovo najsmrtonosnije oružje.

Tokom Drugog svjetskog rata, on nije bio samo Titova sjena; on je bio njegov štit. U sudbonosnom maju 1944. godine, dok su njemačke bombe parale nebo nad Drvarom, maršal je oklijevao u pećini. Leka je bio taj koji je presjekao, fizički izvukao Tita i spasio Vrhovni štab. Da nije bilo Rankovićeve hladnokrvnosti, historija Jugoslavije bi završila u prašini tog njemačkog desanta. Cijenu te lojalnosti platio je krvlju: u ratu je izgubio brata i prvu suprugu Anđu, godinama ne znajući ni gdje su im kosti bačene.

Upravo mu je ta žrtva kupila blanko ček za period koji će uslijediti. Nakon 1945., kao šef OZNA-e i UDBA-e, on postaje "univerzalni rješavač". Kad god bi diplomatija zakazala, Tito bi kratko naredio: "To će Marko da vidi." Ranković je bio čuvar ključeva svih arhiva, svih tajni i kreator Golog otoka. Paradoksalno, upravo će ga ta pozicija apsolutnog nadzornika koštati glave.

Udbina sjenka nad minaretima: Psihološki ožiljak na bošnjačkom DNK

Dok je zvanična Jugoslavija pjevala o "Bratstvu i jedinstvu", istraživanje Rankovićeve uloge u represiji nad muslimanskim stanovništvom (Bošnjacima i Albancima) otkriva stravičan socijalni inžinjering na mikro-nivou. Za Rankovićevu UDBA-u, ova populacija nikada nije bila ravnopravan partner, već "strano tijelo" i permanentna peta kolona. Njegov režim nije bio samo politička tiranija; on je arhitekta specifične identitetske traume koja i danas živi.

U Bosni i Hercegovini, "Udbina sjenka nad džamijama" nije bila literarna metafora, već jeziva, opipljiva stvarnost. Ranković je vjerski identitet vidio kao prepreku koju treba hirurški odstraniti. UDBA je imala svoju ruku u safovima; svaka hutba, svaka riječ sa minbera pažljivo je bilježena u strogo povjerljive teftere. Dok su podobni službenici nagrađivani, duhovnost je proganjana kao "panislamizam".

Njegov najdirektniji udarac na bošnjački intelektualni DNK dogodio se 1949. godine kroz proces "Mladim muslimanima". Ranković je lično nadgledao ovaj obračun. Hapšenja, brutalna mučenja i strijeljanja lidera, poput Hasana Bibera, nisu bila tek borba protiv disidenata – bio je to planirani akt obezglavljivanja bošnjačke inteligencije koja je nudila alternativu hladnom komunističkom materijalizmu. Moderna politička defanzivnost i duboko ukorijenjeno nepovjerenje Sarajeva prema bilo kakvoj centralizovanoj vlasti beogradskog tipa iskovani su upravo u tim ćelijama.

Tiho etničko čišćenje: Sandžak i Kosovo pod udarom pendreka

Ako je u Bosni lomio intelektualce, na Kosovu i u Sandžaku Rankovićeva politika poprimila je obrise sistemskog demografskog inžinjeringa.

Sandžak je, odmah po završetku rata, brutalno disciplinovan. Ukidanjem ZAVNOS-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka), Ranković je poslao jasnu poruku: nikakva bošnjačka posebnost neće biti tolerisana. UDBA je sprovodila iscrpljujuće "informativne razgovore" sa uglednim porodicama, kreirajući atmosferu neizdrživog straha. Muslimani Sandžaka tjerani su na apsurdna izjašnjavanja kao "Srbi ili Crnogorci muslimanske vjere", čime se sistemski amputirao njihov stvarni identitet.

Na Kosovu je teror bio još siroviji. Pod izgovorom akcije "sakupljanja oružja" (1955–1956), hiljade Albanaca i Bošnjaka podvrgnuto je stravičnoj torturi. UDBA je upadala u kuće, mlatila domaćine pred djecom i prisiljavala ih da priznaju posjedovanje oružja koje nisu imali. Kroz inscenirane Prizrenske procese, ideja o bilo kakvoj autonomiji gušena je u krvi.

Istovremeno, Ranković izvlači iz ladice predratni "Džentlmenski sporazum" s Turskom iz 1938. godine. Forsiranjem muslimana da se pred popisivačima izjasne kao Turci, otvoren je ventil za masovnu deportaciju. Desetine hiljada ljudi iz Sandžaka i Kosova u bescijenje su prodavali djedovinu i bježali od Udbinog pendreka u anadolske stepe, bez prava na povratak. To nije bila migracija; to je bilo tiho, državno sponzorisano etničko čišćenje.

Brionska utvara: Zašto je 1966. relevantnija za balkanske granice 2026. nego što mislite

Misterija njegovog pada na Brionskom plenumu 1966. i danas fascinira geopolitičke analitičare. Zvanična verzija bila je monstruozna po svojoj banalnosti: Ranković je navodno ozvučio Titovu i Jovankinu spavaću sobu. Međutim, dubinska analiza ukazuje da je to bila tek savršeno tempirana "izvozna afera".

Rankovića je trebalo ukloniti ne zbog prisluškivanja, već zato što je bio nepremostiva prepreka decentralizaciji države. Ivan Stevo Krajačić, siva eminencija hrvatske službe, uz podršku Edvarda Kardelja, amaterski je postavio mikrofone neposredno pred kontrolu kako bi izazvao Titov bijes. Ranković, suočen sa izdajom od strane Tita – čovjeka kojeg je volio kao oca – na sjednici je doživio blagi srčani udar. Njegova imperija srušila se u jednom jedinom popodnevu.

Ugao arbitraže ovdje je ključan: mainstream mediji Rankovićev pad slave kao pobjedu "liberalizacije". Međutim, surova istina je da njegovim uklanjanjem nije rođena demokratija, već je izvučeno "neugodno ljepilo" koje je držalo Jugoslaviju na okupu. Uklanjanjem Rankovića, srušen je koncept čvrste centralne vlasti, što je direktno oslobodilo centrifugalne sile sukobljenih nacionalizama. Pad "Druga Marka" 1966. godine bio je prvi čin krvave drame koja će eksplodirati devedesetih.

Dokaz za to leži u onome što se desilo „nakon“ njegovog pada. Za Bošnjake i Albance, Brionski plenum bio je istinsko oslobođenje. Zapanjujuće je da su Bošnjaci tek 1968. godine (samo dvije godine nakon njegove smjene) dobili pravo da se na popisu izjasne kao nacija (Muslimani sa velikim "M"), dok je Kosovo dobilo pravo na zastavu i veću autonomiju. To empirijski dokazuje da je upravo on, lično, bio čelična brana priznavanju njihovih temeljnih ljudskih i nacionalnih prava.

Mučeništvo monstruma i epilog jedne šutnje

Nakon smjene, Ranković se povukao u potpunu, apsolutnu tišinu dugu 17 godina. Živio je povučeno između Beograda i Dubrovnika. Čak ni Titovu smrt 1980. godine nije komentarisao. Njegov sin Slobodan svjedočio je o sablasnoj tišini čovjeka koji je predugo gledao u lice moći da bi joj se više ikada obratio.

Ipak, prava sociološka perverzija dogodila se na njegovoj sahrani 1983. godine. Kako je arhitekta Golog otoka i masovnog državnog terora postao slučajni nacionalni heroj? Sociološko pranje njegove biografije (whitewashing) predstavlja kontraintuitivnu logiku kojom se historijska amnezija koristi kao alat za mobilizaciju. Srbi su u uklanjanju Rankovića vidjeli napad na vlastite interese, a na njegovoj sahrani više od 100.000 ljudi nije oplakivalo komunističkog funkcionera – oni su oplakivali koncept srpske dominacije u Jugoslaviji.

Za Bošnjake i Albance, taj huk mase na beogradskom groblju bio je jeziv signal. Pokazao je da snage koje je Ranković sistematski instalirao nikada nisu bile poražene; one su samo spavale, čekajući novog vođu. I dočekale su ga samo nekoliko godina kasnije, u liku Slobodana Miloševića. Misterija Aleksandra Rankovića tako ostaje u procjepu – on je bio i beskrupulozni policajac i posljednji čuvar jugoslovenske kohezije, čija je ostavština krvlju ispisana na mapama Balkana koje ni danas, decenijama kasnije, ne prestaju da krvare.