Piše: Dragan Bursać (CdM)

“Državno tužilaštvo u Ljubljani podiglo je optužni prijedlog protiv patrijarha Porfirija zbog sumnje na zlostavljanje na radu nad bivšim sveštenikom Željkom Lubardom. Lubarda tvrdi da je godinama bio izložen pritiscima, mobingu, progonu. Njegove navode nije izmislila tabloidna mašina, nego ih je prepoznao zvanični slovenački sud. I šta Lubarda dobija zauzvrat? Vučićevu etiketu da je on napao crkvu. Jer je Crkva u srpskom svetu izjednačena sa državom, a patrijarh se brani i kad je kriv. Najviše tada!“

Ovo je primjer kako jedna jedina vijest razotkrije mnogo više od onoga što piše u njenom naslovu. A upravo takva vijest stigla nam je iz Slovenije ovoh dana.

Mobing, mobing, e pa šta je!

Državno tužilaštvo u Ljubljani podiglo je optužni prijedlog protiv patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija Perića zbog sumnje na zlostavljanje na radu nad bivšim sveštenikom Željkom Lubardom. Optužni prijedlog, prema dostupnim informacijama, ne odnosi se samo na jednu osobu, već i na crkvenu opštinu u Ljubljani kao pravno lice. Drugim riječima, ne radi se o nekakvom ličnom sukobu dvojice ljudi, nego o mogućem institucionalnom zlostavljanju.

Korijeni ovog slučaja sežu u vrijeme kada je Porfirije bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski. Tada je, prema svjedočenju Lubarde, započeo dug proces pritisaka nakon što je ukazao na finansijske nepravilnosti unutar crkvenih struktura. Ono što dodatno daje težinu cijeloj priči jeste činjenica da su određeni aspekti njegovih navoda već potvrđeni kroz presude u radnim sporovima, gdje je mobing prepoznat kao jedan od najtežih oblika zlostavljanja zaposlenog u slovenačkoj praksi.

Lubarda danas tvrdi da je bio izložen sistematskom progonu, da je ostao bez prihoda, bez krova nad glavom, da je njegova porodica trpjela posljedice i da je, u konačnici, pravdu morao potražiti izvan sistema Srpske pravoslavne crkve. U svom pismu episkopima, ali i obraćanju javnosti, navodi da se sada osjeća dodatno ugroženim nakon što je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić cijeli slučaj okarakterisao kao “napad na SPC”.

I tu počinje priča koja odavno nije samo slovenačka, a bogme ni crkvena.

Kad jedan sveštenik iznutra progovori, sistem se ne brani argumentima nego bukom. Ili još češće, tišinom koja reži agresivno-pasivnom vibracijom. Slučaj Željka Lubarde razbio je onu pažljivo građenu iluziju o Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao isključivo duhovnoj instituciji. I ne samo to. Razotkrio je mehanizam u kojem se crkvena hijerarhija pretvara u produženu ruku političke moći, a politička moć u zaštitni kišobran za crkvenu nedodirljivost. Dobro, većina nas to odavno zna, ali je iznimno važna predstava kod tzv. običnog puka.

U Sloveniji se vodi sudski postupak. U Srbiji se vodi kampanja odbrane Porfirija i ekipe. A između te dvije stvarnosti stoji čovjek koji traži ono elementarno, zaštitu, pravdu i dostojanstvo.

Vučić potvrđuje simbiozu države i crkve

I čim je optužni prijedlog protiv patrijarha Porfirija postao javna stvar, Aleksandar Vučić nije izdržao. Reagovao je refleksno, kao što reaguje svaki put kad se dotakne neuralgična tačka sistema koji održava. Proglasio je čitav slučaj napadom na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Nije rekao ništa o optužbama.

Nije pitao šta se dogodilo.

Nije pokazao ni trunku distance.

Odmah je jasno zauzeo stranu.

I time potvrdio ono što se godinama zna, ali se često pokušava relativizirati, da između države Srbije i Srpske pravoslavne crkve ne postoji jasna i oštra granica. Postoji simbioza. Čvrsta, interesna, politička.

Kad predsjednik jedne države komentariše postupak koji se vodi u drugoj suverenoj državi, to nije gaf. To je obrazac. Isti onaj obrazac koji se decenijama prelijeva preko Drine i južnije do Jadrana.

U Bosni i Hercegovini taj obrazac ima dugu tradiciju. Crkva ne djeluje samo kao vjerska institucija. Ona oblikuje političke narative, učestvuje u kreiranju identitetskih sukoba, određuje granice prihvatljivog mišljenja. Njeni episkopi govore o državama, narodima, granicama, istoriji, često glasnije i odlučnije od političara.

U Crnoj Gori taj obrazac je ogoljen do kraja.

Sjetimo se litija. Sjetimo se kako je crkva preuzela ulogu političkog pokreta. Kako su se mantije pretvorile u transparente, a oltari u govornice za smjenu vlasti. Nije to bila borba za vjeru. Bila je to borba za politički uticaj, za kontrolu nad građasnkom državom, za redefinisanje njenog identiteta.

I uspjelo im je.

Crna Gora između Mitropolije i EU

Danas u Crnoj Gori imate situaciju u kojoj se ključne političke odluke donose uz blagoslov crkvenih velikodostojnika. U kojoj mitropolit ima veću težinu od ministra. U kojoj se evropski put zemlje usporava ne zato što nema kapaciteta, nego zato što postoji paralelni centar moći koji taj put ne vidi kao prioritet.

I sad, u toj istoj matrici, dolazi slučaj Lubarda.

Čovjek koji tvrdi da je godinama bio izložen pritiscima, mobingu, progonu. Čovjek čije navode nije izmislila tabloidska mašina, nego ih je prepoznao slovenački sud. Čovjek koji danas traži zaštitu od institucija Evropske unije jer se osjeća ugroženo.

I šta dobija zauzvrat?

Etiketu da je napao crkvu.

To je ključni mehanizam.

Svaka kritika postaje napad.

Svaki pokušaj pravde postaje zavjera.

Svaka žrtva postaje neprijatelj.

Na taj način se briše razlika između institucije i odgovornosti. Crkva se predstavlja kao svetinja, a svetinja se ne preispituje. Nikada! Ko preispituje, taj je protiv vjere, protiv naroda, protiv države.

A iza te svetinje krije se vrlo zemaljska stvar, moć.

Moć da se utiče na izbore.

Moć da se oblikuje javno mnijenje.

Moć da se blokiraju reforme.

Moć da se utiče na pravosuđe.

Upravo zato reakcija Vučića nije slučajna. Ona je signal. Signal da je crkva dio političkog sistema i da je treba braniti sve sa Joanikijem svim silama. Legalnim i manje legalnim. Signal da se njeni vrhovi štite kao dio državne strukture. Signal da će svaki pokušaj odgovornosti biti dočekan kao napad na naciju.

I to nije problem samo Srbije.

To je problem cijelog regiona jer je kancerogeni uticaj srpskog sveta zarazan, toskičan i izuzetno prenosiv.

U Bosni i Hercegovini ta sprega održava stalnu tenziju na terenu. Drži društvo u stanju latentnog anskioznog konflikta. Hrani narative o ugroženosti, o nepravdi, o istorijskim dugovima koji nikada ne mogu biti vraćeni. Na tim narativima se grade politike koje blokiraju funkcionalnost države.

U Crnoj Gori ta sprega ima još direktnije posljedice. Ona oblikuje političke procese iznutra. Utiče na kadrovska rješenja, na zakonodavne inicijative, na međunarodne odnose posredno. Sve to pod plaštom zaštite “pravoslavne vjere i tradicije“.

A zapravo se radi o kontroli.

Zato je slučaj iz Ljubljane važniji nego što izgleda.

Ljubljanski poučak i budućnost

Nije riječ samo o jednoj optužnici. Riječ je o testu prvo države Slovenije, a onda ponajviše rekacija SPC-a. Dakle, može li jedan sistem izdržati pritisak i ostati vjeran principima pravde. Može li sud u Sloveniji raditi bez obzira na političke poruke koje dolaze iz Beograda. Nadam se da može.

Jer ako može, to je signal da postoji granica koju ni najmoćniji regionalni akteri ne mogu preći.

Ako ne može, to je poruka da je model izvoza uticaja uspio.

I tu dolazimo do najvažnijeg pitanja.

Šta radi Srpska pravoslavna crkva? Ništa.

Jer zasad ništa i ne moraju.

I ta tišina govori sve.

Nema zvaničnih saopštenja koje bi objasnilo situaciju.

Nema spremnosti da se otvori unutrašnja rasprava i dijalog-nikad to i nisu radili.

Nema pokušaja da se zaštiti integritet institucije kroz transparentnost.

Postoji samo zatvaranje i zbijanje redova.

To zatvaranje redova možda kratkoročno štiti vrh hijerarhije. Dugoročno razara povjerenje u instituciju Crkve. Jer vjernici nisu slijepi, koliko god se pravili da ne vide. Vide kada se propovijeda moral, a praktikuje selektivna odgovornost. Vide kada se govori o istini, a prećutkuju optužbe.

I tu se lom više ne dešava na sudu.

Dešava se u tišini između riječi i djela.

A narod?

Crkva može izdržati političke promjene. Može izdržati i gubitak privilegija. Ali teško može izdržati gubitak vjerodostojnosti.

A vjerodostojnost se ne čuva odbranom po svaku cijenu. Čuva se spremnošću da se istina prihvati, pa makar bila bolna.

Slučaj Lubarda pokazuje upravo suprotno. Pokazuje sistem koji se brani moći, a ne istinom. Sistem u kojem se politički vrh države Srbije uključuje da bi zaštitio crkveni vrh jene vjerske organizacije koje je izjednačena sa državom. Sistem u kojem se granice brišu dok ne postane nejasno gdje završava država, a gdje počinje crkva-ako su te granice ikada i postojale.

I to je ono što ovaj region drži u začaranom krugu.

Jer dok god postoji takva sprega, svaka priča o evropskim integracijama, reformama, vladavini prava ostaje prazna forma. Ne zbog nedostatka zakona, nego zbog viška neformalnih, a najjačih centara moći.

Zato ovaj slučaj nije samo pravni spor. Daleko od toga!

On je ogledalo.

Ogledalo u kojem se vidi kako funkcioniše sistem. Kako reaguje na krizu. Kako štiti sebe. I koliko je spreman da se suoči sa sopstvenim slabostima.

Za sada, slika nije ohrabrujuća.

Ali sudovi postoje upravo zbog toga. Da razdvoje činjenice od buke, odgovornost od propagande.

I zato će pravi odgovor doći iz Ljubljane.

A mnogo važniji iznutra, iz same crkve.

Ako ga ikada bude.