Analiza Middle East Eye o sukobu Irana sa SAD-om i Izraelom nudi otrežnjujuću lekciju iz moderne geopolitike. U ratu ne pobjeđuje uvijek onaj ko ima skuplje oružje, već onaj ko bolje razumije svoje limite, prenosi Stav.ba.

Glavni problem američko-izraelske koalicije nije u nedostatku vojne snage, već u postavljanju ciljeva koji su u sukobu sa realnošću.

Dok Washington i Tel Aviv traže potpunu dominaciju, Teheran igra na kartu koja je neprobojna, na kartu golog opstanka.

Rat različitih ambicija: Maksimalizam protiv opstanka

Suština neuspjeha zapadne strategije krije se u asimetriji ciljeva. SAD i Izrael u ovaj sukob ulaze sa spiskom želja koji je gotovo nemoguće ispuniti.

Traže potpuno gašenje nuklearnog programa, prekid iranskog utjecaja u regiji i, na kraju, pad samog režima.

Iran, s druge strane, igra mnogo jednostavniju igru. Njihov jedini pravi cilj je da politički sistem preživi i da sačuvaju osnovnu vojsku.

Ovakva postavka Iranu daje ogromnu prednost. Oni ne moraju vojno poraziti Ameriku ili Izrael, dovoljno je da ostanu na nogama nakon svakog udara.

Zapad je sebe doveo u poziciju u kojoj svaki ishod koji nije potpuna kapitulacija Teherana izgleda kao neuspjeh, dok Iranu svaki dan bez kolapsa donosi titulu pobjednika.

Taktički udari koji ne mijenjaju strategiju

Zapadne sile redovno nižu taktičke pobjede – uništavaju skladišta, precizno pogađaju baze i eliminišu ključne generale. Međutim, ove pobjede ne mijenjaju stratešku sliku. Uprkos gubicima, iranski režim ostaje stabilan, njihova mreža saveznika širom Bliskog istoka nastavlja da funkcioniše, a volja za otporom ne jenjava.

Upravo ta nemogućnost da se tehnološka nadmoć pretvori u trajnu političku promjenu predstavlja najveći promašaj zapadne strategije.

Vrijeme i ekonomija kao štit

Svjestan da bi u direktnom, frontalnom sukobu bio nadjačan, Iran koristi strategiju iscrpljivanja. Umjesto jednog velikog boja, oni biraju stotine malih tenzija koje se prelivaju na cijelu regiju. Glavni alat im je pritisak na globalnu ekonomiju.

Prijetnjama transportnim rutama poput Hormuškog moreuza i udarima na energetska postrojenja, Iran direktno udara na džepove zapadnih sila. Cilj je jednostavan, učiniti rat toliko skupim i iscrpljujućim da međunarodna zajednica sama počne tražiti od Washingtona da se povuče.

Zabluda o unutrašnjem pucanju

Jedna od najvećih grešaka zapadnih planera je uvjerenje da će žestoki napadi natjerati iranski narod da se okrene protiv režima.

Iskustvo pokazuje suprotno – vanjski pritisak često briše unutrašnje razlike i jača nacionalni ponos, čineći društvo otpornijim nego što je bilo prije sukoba.

Uz to, iranski sigurnosni aparat je previše razvijen da bi dozvolio kolaps iznutra bez nekog masovnog, autentičnog pokreta koji se ne može uvesti "na krilima raketa".

Scenario za budućnost: Ko je bliži cilju?   

Faktor vremena neumoljivo radi za Iran. Što duže kriza traje, to su politički troškovi za SAD i Izrael veći, a javnost na Zapadu zasićenija još jednim "vječnim ratom".

Analiza nudi nekoliko izlaza, od kojih je simbolično proglašenje pobjede svih strana najvjerovatnije, ali to bi zapravo značilo iranski trijumf.

Alternativa su dugi rat iscrpljivanja ili totalna regionalna eskalacija koja bi uzdrmala svjetsko tržište energenata. Diplomatija ostaje jedini razuman put, ali je trenutno blokirana previsokim očekivanjima.

Vojna sila više ne garantuje politički rezultat. Iran je uspio jer je svoje ciljeve prilagodio realnosti. S druge strane, njihovi protivnici troše ogromnu energiju i resurse na ciljeve koji su, u ovakvoj postavci snaga, nedostižni. 

Teheran je mnogo bliži svom cilju opstanka nego što su SAD i Izrael blizu svog grandioznog plana o transformaciji Irana, zaključak je analize.