Scena je postala gotovo rutinska u globalnom informativnom prostoru: jedva da ste popili prvu jutarnju kafu, a Donald Trump je već okupirao međunarodne vijesti svojim radikalnim geopolitičkim idejama. Njegove izjave o “otmici” predsjednika drugih država, namjera da “na ovaj ili onaj način” preuzme Grenland, prijetnje vojnom silom Meksiku zbog problema s narkoticima ili usputna sugestija da bi Kanada mogla postati 51. američka savezna država, često se u javnosti odbacuju kao puki retorički delirij. Međutim, posmatrati ove istupe isključivo kao ekscese jednog izolovanog političara postaje sve rizičnije, piše brazilski medij Superinteressante, prenosi Bosna.hr.

Historijski kontekst nam govori da takav stav nije počeo s njim. Više od stoljeća, Sjedinjene Američke Države se ponašaju kao šerifi globalne geopolitike, diktirajući pravila, redefinirajući granice i direktno intervenirajući u sudbine drugih naroda. To je država koja godišnje troši bilione dolara na održavanje svoje ekonomske, kulturne i vojne sfere utjecaja, raspolažući s pet neinkorporiranih teritorija i vojskom koja održava oko 750 baza u 80 zemalja, što čini nevjerovatnih 90 procenata svih međunarodnih vojnih baza na svijetu.

Postavlja se ključno pitanje: kako je jedna bivša britanska kolonija, utemeljena na direktnom otporu evropskom imperijalizmu i predstavljena svijetu kao svjetionik demokratske republike, i sama postala imperijalistička nacija? Odgovor leži u samim temeljima američke državnosti. Thomas Jefferson, treći predsjednik i glavni autor Deklaracije o nezavisnosti, još je 1801. godine u pismu Jamesu Monroeu vizionarski tvrdio da Sjedinjene Države treba posmatrati kao gnijezdo iz kojeg će se naseliti cijela Amerika, i Sjeverna i Južna. Njegova ambicija nije bila samo politička, već i kulturološka; čeznuo je za vremenima kada će se američki narod, govoreći istim jezikom i vođen sličnim zakonima, proširiti preko cijelog kontinenta. Ova ekspanzionistička logika dobila je svoj prvi veliki zamah 1803. godine kupovinom Louisiane od Francuske, čime je država preko noći udvostručila svoju teritoriju.

Korijeni ovakvog mentaliteta sežu još dublje, u religiozne sukobe Evrope 17. stoljeća. Puritanci koji su prešli Atlantik bježeći od anglikanske crkve donijeli su sa sobom kalvinističko uvjerenje o predestinaciji. Sebe su vidjeli kao “izabrani narod”, a mogućnost da svoju vjeru praktikuju bez ograničenja u Novom svijetu interpretirali su kao neoboriv dokaz da je okupacija tog teritorija njihova sudbina određena od Boga. Kada su 1776. godine kolonije konačno raskinule veze s britanskom krunom, nacionalni projekt je od samog početka bio neraskidivo vezan za teritorijalno širenje. To nije bila samo potraga za resursima, već moralna dužnost širenja superiornih političkih i religioznih vrijednosti. Naravno, u toj mesijanskoj viziji nedostajao je dogovor s onima koji su tu zemlju već naseljavali. Okupacija je sistematski uništila način života starosjedilačkih naroda, čija je populacija s procijenjenih pet do deset miliona prije kolonizacije pala na manje od 250 hiljada do kraja 19. stoljeća.

Nakon Napoleonovih ratova i Kongresa u Beču 1814. godine, evropske sile su pokušale obnoviti poljuljane monarhije, što su Sjedinjene Države doživjele kao direktnu prijetnju svom suverenitetu. Strah od jačanja Portugala i Španije u Latinskoj Americi doveo je do formulisanja Monroeove doktrine 1823. godine. Predsjednik James Monroe je jasno upozorio da će se svaki pokušaj evropske intervencije na američkom kontinentu smatrati agresijom na SAD. Iako je ova doktrina isprva dočekana s odobravanjem u novooslobođenim latinoameričkim državama, poput Brazila koji je u tome vidio priznanje svoje nezavisnosti, ubrzo je postalo jasno da je “Amerika Amerikancima” zapravo značila “Amerika Washingtonu”. Monroeova politika nije bila vođena religioznim zanosom, već agresivnom geopolitikom koja je legitimisala miješanje u unutrašnja pitanja cijelog kontinenta.

Sredinom 19. stoljeća, pod administracijom Jamesa Polka, SAD su ušle u rat protiv Meksika, koji je rezultirao aneksijom 55 procenata meksičke teritorije. Iako je Polk želio i više, unutrašnje podjele između industrijskog Sjevera i robovlasničkog Juga privremeno su usporile ekspanziju. Tek će pobjeda Sjevera u Građanskom ratu učvrstiti federalnu vlast i otvoriti put ubrzanoj industrijalizaciji, čime su stvoreni preduslovi za prekomorsku projekciju moći. Krajem vijeka, strateški fokus se pomjera prema Pacifiku i Karibima. Eksplozija bojnog broda Maine u luci Havana 1898. godine poslužila je kao savršen povod za rat protiv Španije. Iako uzrok eksplozije nikada nije sa sigurnošću utvrđen, američka štampa je vješto konstruisala narativ o “krstaškom ratu” za oslobođenje Kubanaca. Rezultat je bio poražavajući za špansko kolonijalno carstvo: Filipini, Guam i Havaji potpali su pod američku kontrolu, dok je Portoriko postao neinkorporirana teritorija – entitet koji pripada SAD-u, ali čiji stanovnici ni danas nemaju puna politička prava, poput prava glasa za predsjednika.

Historičari poput Seana Purdyja ističu da su Sjedinjene Države u ratu od svog samog osnivanja – prvo protiv domorodaca, zatim protiv Latinoamerikanaca, konstantno multiplicirajući svoju teritoriju. Godine 1904. Theodore Roosevelt je otišao korak dalje sa svojim “Rooseveltovim korolarom”, tvrdeći da SAD imaju pravo intervenirati u latinoameričkim državama u slučajevima “hroničnog nereda”. Njegova čuvena maksima “govori tiho, ali nosi veliki štap” postala je modus operandi američke vanjske politike. Uslijedile su decenije poznate kao “Ratovi banana”, gdje su intervencije u Nikaragvi, Haitiju, Dominikanskoj Republici i Meksiku služile isključivo zaštiti ekonomskih interesa američkih poljoprivrednih korporacija.

Tek je Velika depresija 1929. godine, iscrpivši resurse i političku volju za invazijama, natjerala Franklina Roosevelta na uvođenje “Politike dobrosusjedstva”. Umjesto “velikog štapa”, Washington se okrenuo diplomatiji i “soft poweru”. Simbol te ere bila je turneja Walta Disneyja po Južnoj Americi 1941. godine, finansirana od strane vlade kako bi se osigurali saveznici protiv nacizma. Međutim, ovaj period relaksacije bio je kratkog daha. Završetak Drugog svjetskog rata ostavio je SAD kao jedinu netaknutu industrijsku silu, ali se ubrzo pojavio novi ideološki rival – Sovjetski Savez.

U osvit Hladnog rata, intervencionizam je dobio novu racionalizaciju: suzbijanje socijalizma. Formiranje CIA-e 1947. godine označilo je početak ere tajnih operacija, destabilizacije vlada i podrške državnim udarima širom svijeta. Svaki pokušaj socijalne reforme u Latinskoj Americi, bez obzira na to je li imao direktne veze s Moskvom, Washington je doživljavao kao egzistencijalnu prijetnju. Kulminacija takve politike ogledala se u Vijetnamskom ratu, ali i u brojnim intervencijama u Srednjoj i Južnoj Americi tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Pad Berlinskog zida 1989. godine nakratko je stvorio iluziju o kraju historije i američkoj unipolarciji, ali su ratovi u Iraku i Afganistanu pokazali da imperijalni refleks nije nestao, već se samo prilagodio novim neprijateljima, od “terorizma” do borbe za energetske resurse.

Današnja retorika Donalda Trumpa, dakle, nije historijski incident niti devijacija od američkih vrijednosti, već direktan nastavak kontinuiteta koji traje više od dva stoljeća. Kada on govori o preuzimanju tuđih resursa ili redefiniranju granica suverenih država, on samo glasno artikuliše ono što je Jefferson sanjao, Monroe proklamovao, a Roosevelt provodio silom. Ideja o Americi kao “izabranoj naciji” koja ima moralno pravo i dužnost da uređuje ostatak svijeta prema vlastitim interesima duboko je usađena u tkivo njene političke kulture. Razlika je samo u tome što se savremeni imperijalizam više ne trudi uvijek sakriti iza vela promicanja demokratije; u Trumpovoj verziji, on je ogoljen, transakcionalan i lišen suvišnih diplomatskih obzira.

Razumijevanje procesa formiranja Sjedinjenih Država kao imperijalne sile neophodno je za dešifrovanje trenutnih globalnih previranja. Intervencije kojima svjedočimo danas nisu plod trenutne inspiracije ili loše procjene jednog lidera, već logična posljedica države koja je od svojih trinaest prvobitnih kolonija postala globalni hegemon kroz stalnu ekspanziju i potčinjavanje drugih. Dok se svijet suočava s novim prijetnjama i prekompozicijom moći, historija nas uči da se “veliki štap” iz Washingtona rijetko odlaže u stranu; on se samo povremeno farba u drugačije boje zavisno od toga ko sjedi u Bijeloj kući, dok suštinski interesi očuvanja sfere utjecaja ostaju nepromijenjeni. U tom kontekstu, Trumpove izjave o Grenlandu ili Meksiku nisu ludost, već dosljedna primjena doktrine koja je stvorila modernu Ameriku.