Donald Trump odgodio je prijetnju "uništenjem" iranskog energetskog sistema ako Teheran ne otvori Hormuški tjesnac, otkrivši time granice američke moći koje njeni neprijatelji razumiju bolje od njenog predsjednika. Analitičar Sam Kelly za britanski The Independent ocjenjuje da je Iran vještom kontraigrom postavio Trumpa u poziciju iz koje nema lak izlaz.

Iran postavio Trumpu zamku

Trump tvrdi da petodnevna "pauza" u planovima za uništenje iranskog elektroenergetskog sistema proizlazi iz "vrlo dobrih i produktivnih razgovora" s Teheranom — razgovora za koje Iran tvrdi da se nikada nisu ni dogodili. Iranski odgovor na Trumpovu prijetnju bio je kalkulisan i jasan: ako napadnete našu struju, dignemo u zrak desalinizacijska postrojenja koja održavaju vaše saveznike u Zaljevu, zatvorimo Hormuški tjesnac dok ne popravite sve što ste bombardirali i pojačamo napade na Izrael. Teheran se potom djelimično povukao od najoštrijeg dijela prijetnji, fokusiravši se na napad na elektrane u Zaljevu — koje slučajno napajaju upravo procese pretvaranja morske vode u pitku. Petodnevna "pauza" zaljevskim državama daje prostor za jačanje protuzračne odbrane, iranskom decentraliziranom vojnom sistemu pruža predah, a Trumpu — kako Kelly ironično primjećuje — "priliku da razmisli, ako je sposoban za razmišljanje."

Lekcije historije koje Washington nije naučio

Američki i izraelski napadi na Iran, koji ulaze u četvrtu sedmicu, uzrokovali su nagli rast cijena nafte i prirodnog plina i prijete globalnom recesijom. Trump, suočen s međuizborima u novembru, teško može priuštiti rastuće cijene goriva na američkim benzinskim pumpama. Ciklus prijetnji energetici pokrenuo je Izrael, bombardirajući iransko plinsko polje Južni Pars — taktika nalik ruskoj u Ukrajini — što je izazvalo rast cijena ukapljenog prirodnog plina i nagnalo Trumpa da zahtijeva od Izraela da obustavi takve napade.

Kelly podsjeća na gorku lekciju iz nedavne historije: prijetnja supersile daleko je učinkovitije političko oruđe od stvarne upotrebe sile. Američka invazija na Irak 2003. godine to je pokazala na najskuplji način — nesposobno vođenje okupacije stvorilo je uvjete za pobunu koja je dovela do nastanka tzv. Islamske države i omogućila Iranskoj revolucionarnoj gardi (IRGC) i njenim saveznicima — Hezbollahu, iračkim milicijama i Asadovom režimu — da napreduju naredna dva desetljeća. IRGC je promatrao kako američke snage posrću u Afganistanu i naučio da se globalna supersila može poraziti na duge staze. Najupečatljivija lekcija bila je Obamina prijetnja Assadu kemijskim oružjem — Assad ga je upotrijebio, a Amerika nije ništa učinila. Teheran je kockao i pobijedio.

Iranska prijetnja miniranjem pristupnih puteva u Zaljevu "plutajućim minama koje se mogu ispustiti s obale" — odgovor na Trumpovu najavu uništavanja iranskih naftnih polja — pobunjenička je taktika koju SAD i Izrael, s dugogodišnjim iskustvom borbe protiv pobuna, naizgled nisu uzeli u obzir. Možda je i blef. No pitanje ostaje: bi li Amerika ikada doista riskirala zatvaranje rute kroz koju prolazi 20 posto svjetske nafte, većina evropskog plina i voda za 80 posto stanovništva Zaljeva? Čini se da Iran dopušta nekim indijskim i pakistanskim tankerima prolaz kroz Hormuški tjesnac, vješto koristeći svaku priliku za izolaciju Trumpa. Nema znakova urušavanja iranskog režima niti pobune dugo potlačenog stanovništva. Teheran naplaćuje cijenu rata koji su svijetu donijeli Trump i Netanyahu — cijenu koju niko od njihovih prijatelja ne želi platiti. "Tako se pobjeđuje supersila", zaključuje Kelly.