Piše: Vlado Vurušić (Jutarnji list)

Zoran Milanović odigrao je lijepi neočekivani pas Aleksandru Vučiću. Milanović je otkazao sastanak Procesa Brdo-Brijuni, hrvatsko-slovenske regionalne inicijative na području Zapadnog Balkana, zakazan za svibanj u nekadašnjem Titovu istarskom ljetnikovcu. Inicijativa je osnovana kao podrška pridruživanju država s tog prostora bruxelleskom klubu.

Milanović je to učinio kako bi izbjegao dolazak srbijanskog "malog Putina" ili političara mussolinijevskih sklonosti, kako mu "tepa" bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, Aleksandra Vučića kojemu je to došlo kao "kec na desetku", kako bi se reklo u Beogradu.

Nije moglo bolje za Vučića, pogotovo zato što je tom gestom Milanović vjerojatno zabio glogov kolac u tu regionalnu akciju koja je baš i Vučiću najviše smetala jer on niti ne želi Srbiju u EU, ali ono najvažnije - ne želi i sve radi da ni ostale države s ovog prostora ne budu članice EU jer bi time politika "srpskog sveta" i njegova ambicija srpske dominacije u regiji bile anulirane.

U Beogradu likuju

Uz to, Milanović je ovime odsjekao posljednju granu kakvog-takvog hrvatskog europskog političkog angažmana i nekakve proaktivne pozicije Hrvatske u regiji. No, to je naš problem, pogotovo jer se Milanović posljednjih mjeseci promiče u prilično antieuropskog ili euroskeptičnog političara. Nedavno je tako makedonskoj predsjednici Gordani Siljanovskoj-Davkovoj rekao da "ima života i bez Europske unije, i to uspješnog". Hrvatska se ovim, na Vučićevu radost, isključila sama iz regionalne prisutnosti, umjesto da jednostavno Vučića ne pozovu. Konačno, kako je to lijepo primijetio kolega Augustin Palokaj, on se ne bi niti pojavio na tom skupu, kao što je posljednjih mjeseci izbjegao neke druge slične sastanke. Dakle, Milanović je išao naruku Vučiću koji bi za unutarnju upotrebu iskoristio i nepozivanje kako sada koristi otkazivanje sastanka.

No, vratimo se Vučiću koji sada likuje jer mu je Milanović dao na volej njegovoj otvoreno sve autoritarnoj, palanačkoj, antieuropskoj politici, od kojih je jedan od glavnih stupova opterećenost, frustriranost i širenje mržnje prema Hrvatskoj. Naime, Hrvatska je idealan neprijatelj jer je, kao i kod nas Srbe, Hrvate tamo najlakše, bez obveza i posljedica, optuživati, kinjiti, ružiti i vrijeđati za sve i svašta. Naprosto, pašemo si uzajamno za mržnju, optimalno i nepogrešivo. No, ta Vučićeva opčinjenost Hrvatskom nije od jučer. To se provlači kroz svih njegovih 14 godina vlasti, što je i očekivano jer je on političko radikalsko čedo Vojislava Šešelja koji je tu svoju fiksaciju na Hrvatsku prenio na njega.

‘Cinkanje‘ Putinu

Vučić je zato optužio Hrvatsku te jedan usputni sporazum o vojnoj suradnji s Albanijom i Kosovom nazvao "vojnim savezom", pa još "uperenim protiv Srbije", da bi dodatno pojačao uoči minornih lokalnih izbora u deset seoskih općina tvrdnjom da Hrvatska priprema napad na Srbiju. Srbijanskim medijima pohvalio se da je i Vladimira Putina izvijestio o tom" vojnom savezu" i podlim namjerama Zagreba. Podsjetimo da je nedavno Hrvatsku kao jedinu europsku državu stavio na crnu listu, preporučujući Srbima da je izbjegavaju u širokom luku i da tamo ne putuju ni za živu glavu, stoga teško da bi on sam prekršio svoje upozorenje i doputovao na Brijune. Osim toga, otvoreno je napadao neke svoje suradnike koji su svojedobno išli na ljetovanje na Brijune. Očito to radi kako bi spriječio dolazak tradicionalnih srpskih sezonaca na rad tijekom ljeta i sve veći broj srpskih turista na Jadranu. Navodno, prema nekim istraživanjima, najveći broj Srba se izjasnio da bi najradije išli na rad u Hrvatsku, a ne u Njemačku ili Austriju, što zbog jezika, prijema i blizine.

Sada je, pak, optužio Hrvatsku da se miješa u lokalne izbore po srbijanskoj provinciji te izjavio da je u nekim mjestima bio nevjerojatan broj "hrvatskih tablica". Vučić je siguran da mu - u situaciji kada mu oponenti "dihaju za ovratnik" i ni on više nije siguran u vlastiti opstanak na vlasti pa poseže za sve većom razinom nasilja, manipulacija i prevara kako bi je održao - fiksacija srbijanske javnosti na Hrvatsku i opasnost od nje, kao nekada Slobodanu Miloševiću, može pomoći u "homogenizaciji Srba" i opstanku na vlasti. Smatra da je on jedina snaga koja se može oduprijeti "hrvatskom, odnosno neoustaškom nasilništvu" koje ništa drugo ni ne smišlja nego samo kako da napakosti Srbiji, odnosno njemu kao njezinu patronu. Toliki kompleks Hrvatske gotovo da godi jer mi smo ovdje svjesni koliko malo značimo, ali, eto, za Vučića i Srbiju smo "aždaha" i nekakva snaga koja prijeti!

Opsjednut Hrvatskom

On je preokupiran Hrvatskom koja je, kakva god bila, još uvijek uspješnija od Srbije: ekonomski, članica je EU i NATO-a, uvela je euro i u Schengenu je. Bez obzira na to što Vučić sve to ne želi za Srbiju, to mu ipak iracionalno užasno smeta kod Hrvatske jer je uvjeren da ona to ne zaslužuje.

Podsvjesno ga sigurno izjeda i poraz u ratu 90-ih jer ne bi inače tako patetično svake godine "slavio" krah u Oluji. Konačno, vojni poraz ga svakako izjeda jer je i on sam bio jedan od važnih kotačića tog velikosrpskog ratnog stroja i toj se politici stalno vraća, i svjesno i nesvjesno. Sjetimo se samo njegova govora u Glini 1995. godine ili "tura" iznad opkoljenog Sarajeva s "kišobranom na ramenu".

Prema njegovu mišljenju, današnja Hrvatska nije ništa drugo nego produžetak NDH, stoga on i forsira priču o Jasenovcu, u njegovim režimskim medijima Hrvate se ni ne naziva drugačije nego ustašama, a taj termin koristi i kako bi difamirao sve svoje političke i svake druge oponente u Srbiji. "Važnije mi je položiti cvijeće u Jasenovcu, nego biti na Brijunima", rekao je Vučić u povodu, sretnog za njega, otkazivanja sastanka. "Što se tiče moje prisutnosti na Brijunima, u potpunosti podržavam Zorana Milanovića, on je apsolutno u pravu, ne pripadam ondje. Oduvijek sam želio otići i položiti cvijeće u Jasenovac kao predsjednik Srbije. I to mi je uvijek bilo neusporedivo važnije", prenosi Tanjug njegovu izjavu.

Vučić temu NDH koristi po ugledu na Šešelja kako bi povećao podršku među svojim simpatizerima jer u Srbiji ima dosta ljudi podrijetlom iz Hrvatske i BiH. Stoga je siguran da igra na dobru kartu jer zna da će mu i iz Hrvatske stići potrebna reakcija, kao nedavno od Mire Bulja ili nekih drugih desničarskih perjanica plašenja Srbima, koje onda njegovi mediji razvlače kao potvrdu svoje politike distanciranja i opreza prema Hrvatskoj i Hrvatima. A i njemu odgovara da se stalno prelijeva voda na mlin malo hrvatskim, malo srpskim adlatusima mržnje.

Mržnja prema Hrvatima

Naime, "komercijalizacija" Jasenovca je nešto što definira Vučićev stvarni stav, pa i mržnju prema Hrvatima. Jasenovac je za taj narativ jedna od stožernih tema. Kako nam je svojedobno rekao analitičar Zoran Kusovac, time se želi potvrditi Srbiju i Srbe kao vječne žrtve, a pogotovo se preko Jasenovca kao simbola stradavanja nastoje opravdati ratovi 90-ih, ali i pokušava diskreditirati Hrvate u međunarodnoj zajednici kao "genocidni narod".

Ovdje možemo ponovno citirati Balšu Božovića, izvršnog direktora Regionalne akademije za razvoj demokracije iz Beograda, otprije nekoliko godina jer se ništa nije promijenilo, samo se zaoštrilo. On je tada rekao da je Hrvatska u javnom diskursu režima u Srbiji još uvijek neprijatelj broj 1. To je "neprijatelj" koji može vrlo brzo i efikasno "poslužiti" u svakom trenutku, a ne morate javnosti puno objašnjavati jer se ta mržnja samopodrazumijeva. I obrnuto, hrvatskim nacionalistima predmet određenja su Srbi, idealni za izazivanje strahova jer su "opasnost" po Hrvatsku. Odatle proizlazi ta Vučićeva opčinjenost baš Hrvatskom. Prema Božovićevu mišljenju, suština je u frustraciji da je "hrvatski nacionalizam pobijedio srpski nacionalizam u ratovima 90-ih" ili kako kaže da bude precizniji - manje je izgubio od srpskog nacionalizma. Zato predvodnici nacionalističke Srbije, poput Vučića, imaju taj gorak okus i frustraciju zbog osjećaja poraza jer su obećavali Srbiji izlaz na hrvatsko more, a umjesto toga dobili su Laktaše pokraj Banje Luke.

Zveckanje oružjem

Podsjetimo da je Vučić još u kolovozu 2019. govorio "ako budemo marljivo i vrijedno radili, stižemo standard Hrvatske za 15 godina", a već nakon nekoliko mjeseci izjavio je "stižemo Hrvate za sedam godina", dakle taman ove godine, i "kod njih vidite nervozu jer stižemo njihov BDP". Kako god, morat će produljiti rok, ali ne zato što je Hrvatska neka ekonomska velesila, nego zato što je Srbija, unatoč svemu, još uvijek tigar od paus-papira. "Više nikada neće biti uspješniji od nas i ostat će zapisano da sam ja to učinio", govorio je usred koronakrize i velikih prosvjeda koji su potresali Beograd početkom 2020., a za koje je optužio Zagreb da "potiče nemire i želi isprovocirati nasilnu smjenu vlasti". "Panika ih je uhvatila. Više nikad neće biti ispred nas", rekao je u srpnju 2020., a to je ponovio i u ožujku 2021. te početkom 2022. godine. Svoju opsjednutost Hrvatskom opravdava: "Nije to zbog rivaliteta. Kod njih je rivalitet da se uništi Vučića i Srbiju, a moj je rivalitet da srpska ekonomija bude bolja od Hrvatske". No, nije stvar samo u vinu ili nogometu, Vučić kaže: "Kada su to Hrvati imali svoj stav, osim negativnog prema Srbiji, a ne stav čopora?!" ili "Ne možete niti sanjati da budete snažniji od Srbije".

Vučić zvecka oružjem i sve više plaši Srbiju Hrvatskom upravo zato što je nesiguran u vlastiti opstanak na vlasti, pa misli da može Srbe motivirati i mobilizirati (nadamo se ne u doslovnom smislu te riječi) opasnošću koja dolazi iz Hrvatske jer su se Srbi već toliko puta "oparili" Hrvatima. Taj napad na Hrvatsku u biti krije ne samo opasnu činjenicu zaoštravanja sukoba dvaju susjednih i, što god tko mislio, bliskih naroda, nego je to i metafora da se Srbi okane Europe. Iza toga se krije jasna Vučićeva antieuropska, antizapadnjačka i otvoreno nasilna politika spram svih susjeda.