Evropa je nakon ruske invazije na Ukrajinu zamijenila cjevovodni gas iz Rusije ukapljenim prirodnim gasom (LNG) iz cijelog svijeta. Sada ni ta zamjena više ne funkcionira — cijene rastu, a transportni putevi na Bliskom istoku su blokirani. Kontinent stoji pred jednim od najtežih energetskih izbora u novijoj historiji.

Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, Evropa je potpuno preuredila svoju energetsku opskrbu. Okrenula se od ruskog cjevovodnog gasa prema ukapljenom prirodnom gasu (LNG) iz cijelog svijeta. LNG je postao centralno rješenje za nadoknadu ruskih isporuka. Sada se pokazuje da ta strategija više ne funkcionira.

Hormuški tjesnac blokira isporuke

Eskalacija napetosti oko Irana dramatično je ograničila ključne transportne puteve na Bliskom istoku. Kroz Hormuški tjesnac inače prolazi oko petine ukupne svjetske LNG trgovine. Kako navodi Reuters, brodski promet kroz tu rutu trenutno gotovo potpuno stoji. Zbog toga otpada znatan dio planiranih isporuka.

New York Times je u ponedjeljak objavio da bi ove godine oko 28 miliona tona LNG-a s Bliskog istoka moglo izostati s globalnog tržišta. Uzrok su blokirani transportni putevi i napadi na proizvodna postrojenja. Ta količina odgovara gotovo cjelokupnom očekivanom rastu globalne ponude.

Posljedice su odmah vidljive na tržištu. Referentna cijena prirodnog gasa na evropskoj berzi TTF iznosi trenutno oko 56 eura po megavatsatu — što je najviša razina od oktobra 2023., nakon 61 eura koliko je koštao sredinom marta. U Aziji su cijene porasle još više, jer su tamošnji kupci ovisniji o globalnoj trgovini.

Potražnja ipak reagira na ovu situaciju. Čak i u Kini, jednoj od najvećih uvoznica LNG-a na svijetu, uvoz bi u martu mogao pasti na najniži nivo u posljednjih osam godina — prema podacima analitičke kuće Kpler. Ipak, olakšanja nema na vidiku. Cjenovno osjetljivi kupci djelimično se povlače, dok veliki uvoznici iz sjeveroistočne Azije poput Japana i Južne Koreje i dalje osiguravaju isporuke, čak i po višim cijenama.

Evropa bira između tri teška izbora

Upravo tu leži Evropin problem. Glavna prednost LNG-a nad cjevovodnim gasom bila je fleksibilnost. Evropa je mogla kratkoročno i relativno sigurno kupovati isporuke čak i po višim cijenama, nadomještajući tako ruske količine. Sada se ta logika okreće. Kontinent mora konkurirati Aziji za dostupne isporuke — i time gubi utjecaj na cijenu i dostupnost. Za razliku od energetske krize iz 2022., LNG više nije samo skup. Istovremeno je i nesiguran i teško predvidiv.

Dodatne isporuke iz drugih regija mogu samo djelimično popuniti tu prazninu. SAD su danas najvažniji dobavljač LNG-a za Evropu, ali i tamo su kapaciteti popunjeni. Novi projekti trebaju godine, a kratkoročno se količine gotovo ne mogu povećati.

Ni Rusija ne može jednostavno preuzeti tu ulogu. Zemlja i dalje izvozi ukapljeni gas iz projekata poput Yamal LNG. Međutim, oko 70 posto tih količina vezano je dugoročnim ugovorima, prema istim podacima analitičke kuće Kpler.

Čak su i slobodne ruske količine ograničene za preusmjeravanje. „U najboljem slučaju, ove godine bi se moglo preusmjeriti oko 1,7 miliona tona iz Evrope prema Aziji", citira Reuters energetskog analitičara Toma Marzec-Mansera iz kompanije Wood Mackenzie. Uz to dolazi i problem logistike. Velik dio ruskih transporta odvija se Sjevernim morskim putem, koji je plovidben samo ljeti.

Za alternativne rute nedostaju specijalizirani LNG-tankeri — upozorava stručnjak za brodski promet Kjell Eikland. Čak i kada bi Rusija htjela isporučiti više, brzo bi naišla na ugovorna i logistička ograničenja. Od 2027. doći će i pravna, kada stupe na snagu sankcije Evropske unije (EU) protiv ruskog gasa.

Dok Evropa konkurira za dostupne količine, Azija već reagira na nestašice. U nekoliko zemalja namjerno se smanjuje potrošnja gasa. Prema pisanju New York Timesa, Japan i Južna Koreja sve više prelaze na ugalj kako bi osigurale napajanje strujom. U Indiji i Bangladešu industrijska postrojenja rade usporeno jer isporuke gasa izostaju ili su postale preskupe.

Evropa tako ima samo tri opcije. Uvoznici mogu platiti više i nastaviti osiguravati LNG. Mogu smanjiti potrošnju — kao što se već događa u dijelovima Azije. Ili se mogu okrenuti drugoj vrsti goriva. Svaki od ovih puteva ima svoju cijenu: viši troškovi za domaćinstva i industriju, manji obim proizvodnje ili povratak klimatski štetnijim alternativama. Tako je LNG za Evropu prestao biti zamjena za cjevovodni gas i sam postao problem.

Upravo ta nesigurnost odrazila se i na njemačku energetsku politiku. Savezni kancelar Friedrich Merz (CDU — konzervativna koalicija) doveo je u pitanje dosadašnji plan izlaska Njemačke iz uglja. Na skupu koji je organizirao ugledni list Frankfurter Allgemeine Zeitung krajem prošle sedmice izjavio je da bi termoelektrane na ugalj možda morale ostati u pogonu duže nego što je planirano. Merz je obrazložio da se opskrba energijom ne može dovoditi u pitanje samo zato što su prije nekoliko godina dogovoreni datumi izlaska. Povratak nuklearnoj energiji ipak je ponovo isključio, a povećanje domaće proizvodnje prirodnog gasa ne dolazi na dnevni red.

Izvor: Berliner Zeitung