Dok Iran i njegovi posrednici trpe udarce američkih i izraelskih snaga, promatraju se da li Turska čeka u krilima da se pojavi kao sljedeća "bauk" regija. Odgovor je vjerojatno da, iako u svom obliku, piše Jerusalem Post .

Turska nije Iran, ali prikazivanje Turske kao smetnje ili jednostavno "komplikovane" samo ohrabruje sazrijevajući neprijateljski režim sa utvrđenim rezultatima potkopavanja svojih zapadnih saveznika.

Tvrdnja da Turskoj nedostaje iranska ideološka rigidnost ili nuklearna ambicija je istinita, ali uglavnom irelevantna. Pravo pitanje je da li Turska aktivno potkopava interese SAD-a, NATO-a i regionalne sigurnosti. Nema sumnje da Ankara upravo to radi, i to sve drskije s protokom vremena.

Ne treba sezati daleko u prošlost da bi se pronašli primjeri. Tek 9. ožujka Turska je postavila šest američkih borbenih aviona F-16 na okupirani dio Kipra. Taj potez je predstavljao značajnu eskalaciju militarizacije spornog teritorija, a da ne spominjemo moguće kršenje američkog zakona. Pola tučeta borbenih aviona također je bio vidljiv čin zastrašivanja usmjeren prema Izraelu, koji se nalazi manje od 300 milja od Kipra.

Turska koristi svoju regionalnu poziciju da ne bi ojačala svoje zapadne saveze, već da bi isprovocirala Sjedinjene Američke Države i njihove partnere. Turska predvodi napore da posreduje u postizanju primirja u ratu protiv Islamske Republike Iran, ne zato što prvenstveno želi uspostaviti regionalni mir, već zato što će oslabljeni iranski režim služiti ambiciji Ankare da se pojavi kao regionalni hegemon. To nije neuobičajeno za iranski režim. Nigdje ova tendencija nije jasnija nego u odnosu Turske s Hamasom, koji prethodi trenutnom sukobu. Ankarina podrška Hamasu nije ograničena samo na retoričke pohvale. Tursko pokroviteljstvo Hamasa ne bi trebalo prikazivati ​​kao neslaganje sa Zapadom ili razumljiv odnos zemlje s muslimanskom većinom prema "palestinskoj stvari". Treba je promatrati onakvom kakva jeste: zemlja NATO-a koja se zalaže za organizaciju koju su SAD označile kao terorističku, a koja potkopava sigurnosne interese transatlantskog saveza.

Hamas, kao iranski posrednik, služio je interesima Ankare potkopavajući sigurnosne interese Izraela, nešto što bi Turska željela vidjeti netaknuto nakon završetka trenutnog rata.

Hamas je 2011. godine, na poziv turske vlade, uspostavio prisustvo u Turskoj. U godinama koje su uslijedile, Ankara je otvoreno sarađivala s dužnosnicima Hamasa i dodijelila državljanstvo pokojnom političkom šefu grupe, Ismailu Haniyehu, i njegovom zamjeniku, Salehu al-Arouriju.

Turska je olakšala protok novca i materijala kroz financijsku infrastrukturu zemlje, ohrabrujući Hamas da izvrši masakr 7. oktobra.

Turska otvoreno daje na korištenje svoju teritoriju Hamasu, omogućavajući tom entitetu da planira terorističke napade, regrutuje i prikuplja sredstva. Do danas, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ne smatra Hamas terorističkom organizacijom. Ovo nije ponašanje "teškog saveznika" s kojim Sjedinjene Države jednostavno imaju nesuglasice.

Izvještaji koji tursku podršku Hamasu svode na fusnotu potcjenjuju koliko je ta podrška duboko ukorijenjena i koliko će rasti u budućnosti.

Istina je, kako analitičari primjećuju, da Turska i Iran nisu slični ni u kakvom direktnom poređenju. Turska je članica NATO-a i kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Njena podrška Hamasu je možda jedina tačka jasnog preklapanja sa Islamskom Republikom.

Međutim, istina je i da nijedan protivnik ne izgleda isto. Upravo je tursko stopalo na Zapadu ono što Tursku čini njenim vlastitim moćnim protivnikom.

Nijedan drugi NATO saveznik istovremeno ne zahtijeva zapadnu integraciju odbrane, a istovremeno omogućava protivnicima istog saveza. Kupovina ruskog raketnog odbrambenog sistema S-400 od strane Turske savršeno oslikava ovu perspektivu. Insistirajući na kupovini ruskog sistema, Turska se približila ugrožavanju stealth sposobnosti američkog zajedničkog jurišnog lovca F-35, kojeg je Ankara trebala nabaviti. Razlog zašto bi tursko posjedovanje i S-400 i F-35 bilo opasno je taj što bi ta dva sistema, koja bi se redovno koristila u blizini jedan drugog ili bi bila umrežena, omogućila Moskvi da dobije vrijedne obavještajne podatke - dobijene od Erdogana ili od Rusa unutar Turske - korisne za obaranje F-35 aviona kojima lete Amerikanci ili američki saveznici. Akcija za uklanjanje Turske iz programa F-35 i nametanje američkih sankcija spriječili su ostvarenje takvih scenarija. Međutim, Erdogan se nije povukao nakon ovog debakla. Aktivno je odgađao širenje NATO-a, odlažući pristupanje Finske i Švedske za skoro 18 mjeseci kako bi iz Washingtona iznudio borbene avione F-16.

Tijekom ruskog rata protiv Ukrajine, Turska je prodavala Ukrajinske borbene dronove, ali samo dok je istovremeno zatvarala oči pred prodajom robe dvostruke namjene koja koristi rusku odbrambenu industrijsku bazu. Ankara je također osigurala dopušteno okruženje za ilegalne ruske financijske tokove i do danas je odbila sudjelovati u primjeni međunarodnih sankcija protiv Moskve. Takve akcije nisu benigni napori države koja pokušava izbjeći gnjev Rusije, već one koja aktivno potkopava kolektivnu obranu NATO-a, a istovremeno profitira od poslova sa svojim ruskim protivnicima. Retorika koja Tursku naziva novim Iranom ne bi se trebala tumačiti kao izravno poređenje onoga što Turska predstavlja. To je izraz koji ima za cilj da prenese pojavu Ankare kao neprijateljskog hegemona koji će naslijediti Iran. Svakako, identificiranje novog regionalnog hegemona može imati izborne koristi, posebno za izraelske lidere. Političari često napreduju kada postoji neprijatelj oko kojeg se može okupiti. Međutim, političari mogu jednako lako učvrstiti svoje naslijeđe iskorištavanjem pozitivnih prilika. Na primjer, Abrahamovi sporazumi će se pamtiti kao jedno od najvažnijih dostignuća izraelskog premijera Benjamina Netanyahue – i predsjednika Donalda Trumpa. Sporazumi nisu bili vođeni strahom od regionalnog bauka, već ekonomskim prilikama i istinskom željom za prosperitetom Bliskog istoka. Trgovina i investicije između Izraela i njegovih partnera iz Perzijskog zaljeva značajno su porasle nakon potpisivanja sporazuma.

Drugim riječima, karijere izraelskih lidera ne zavise od uspona novog Irana. Postoje i drugi trendovi koje treba iskoristiti, što znači da upozorenja o Turskoj treba shvatiti kao više od pukog hvalisanja. Štaviše, iako analitičari ispravno identificiraju ideološku namjeru Turske kao različitu od iranske, oni ignoriraju logične posljedice turskog ponašanja. Turskoj nedostaju snage Quds i nuklearni program, ali održava rastuće vojno prisustvo na Rogu Afrike, u Siriji i Kataru. Ankara nastoji proširiti svoj utjecaj i potencijalno provesti nove suverene pomorske granice u istočnom Mediteranu, dovodeći u pitanje utvrđene granice Kipra i Grčke. Poređenje Irana i Turske ne bi trebalo biti teološko - trebalo bi biti strateško. A strateški, Turska je sve više revizionistička. Veća opasnost nije pogrešno označavanje Turske kao Irana. Ona tretira Tursku kao normalnog saveznika kada se više ne ponaša kao jedan. Turska nije "novi Iran" u doslovnom smislu - ali više nije pouzdan saveznik NATO-a. Opasnost ne leži u preuveličavanju Ankarinih ambicija, već u nastavku njihova opravdavanja dok one narušavaju iste strukture saveza koje su dugo održavale sigurnost Zapada. 

(Sinan Ciddi viši je suradnik u Fondaciji za obranu demokratije, gdje je Natalie Ecanow viša istraživačka analitičarka.)