Hormuški tjesnac nije samo plovni put – to je ultimativna poluga Islamske Republike za preoblikovanje globalne moći. Ništa ne može slomiti Iranovu stratešku kontrolu nad tjesnačem koji prolazi gotovo isključivo kroz iranske teritorijalne vode, a Tehran već počinje monetizirati tu prednost naplaćujući prolazak tankerima – potez koji podsjeća na Naserovu nacionalizaciju Sueskog kanala 1956. godine.

Geografija, pravo i "pametna kontrola"

Na najužem dijelu, Hormuški tjesnac širok je svega oko 39 kilometara. Svi glavni plovni koridori nalaze se unutar iranskih teritorijalnih voda, a 1.600 kilometara obale ispresjecane strateškim otocima Iranu prirodno osigurava dominaciju nad ovim prolazom. Za razliku od umjetnih kanala, ovaj prirodni koridor nema nikakvu realnu alternativu – okružen je planinama, plitkim vodama i stijenatim obalama koje svaki zaobilazni put čine ekonomski neisplativim.

Iran argumentira da prema Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravu mora (UNCLOS) tjesnac podliježe pravilima "nevinog prolaska", a ne slobodnog tranzita – što Teheranu daje pravni okvir za blokiranje plovila koja smatra sigurnosnom prijetnjom. Ključna okolnost: ni Iran ni SAD nisu ratificirali UNCLOS, što stvara pravnu sivu zonu u kojoj je iranska interpretacija "nevinog prolaska" jednako legitimna kao američka tvrdnja o "tranzitnim pravima".

Teheran je unaprijedio i operativnu doktrinu tzv. "pametne kontrole" – višeslojnu strategiju koja kombinira mobilnu protuzračnu odbranu (poput sistema Sayyad-3G), dvojno-namjenske dronove sposobne ciljati specifična plovila uz propuštanje neutralnog prometa, te alate za elektronsko ratovanje poput lažiranja GPS signala. Crveno more – gdje su Huti poremetili globalnu plovidbu koristeći samo dronove i rakete – funkcionira kao dokaz koncepta.

Monetizacija tjesnaca: 63 milijarde eura godišnje

Iran ne treba veliku flotu. Protubrodske rakete, dalekometni dronovi i brzo miniranje tjesnaca nude jeftine opcije s ogromnim učinkom. Miniranje Hormuškog tjesnaca moglo bi zaustaviti globalnu plovidbu na mjesece uz minimalne troškove za Iran – ali uz katastrofalne posljedice po svjetsku ekonomiju. Čak i sama prijetnja zatvaranjem pretvara napetost u stratešku dobit bez potpune blokade.

Iran već počinje unovčavati ovu prednost, navodno naplaćujući između 0,90 i 1,80 eura po barelu nafte na tankerima koji prolaze tjesnačem. JP Morgan procjenjuje da bi to moglo generirati između 63 i 81 milijardu eura godišnje, dok pojedine projekcije sugeriraju prihod od čak 450 milijardi eura u roku od pet godina. Prijateljske nacije poput Kine i Rusije koje plaćaju u juanima, rubljima ili kriptovalutama dobivaju popust, dok neprijateljski promet nailazi na restrikcije.

Odjekujući Naserovom nacionalizacijom Sueskog kanala iz 1956. godine, Iran prepisuje pravila Perzijskog zaljeva u svoju korist – istovremeno smanjujući ovisnost o američkom dolaru, navodi Telegram kanal New Rules.