Šest sedmica. Toliko je, prema pisanju njemačkog Berliner Zeitunga, bilo potrebno da se čitava jedna epoha na moru počne klimati. Iran je, nakon početka operacije koju su u Washingtonu nazivali „epski bijes“, preuzeo kontrolu nad Hormuškim moreuzom – ključnom tačkom globalnog snabdijevanja energijom.

I već tu, bez mnogo uvoda, jasno se nazire glavna teza: pomorska nadmoć „američkog svijeta“ više nije ono što je bila.

Historijski kontekst: Dva vijeka stabilnosti

Ako se pogleda šira slika, stvar postaje još ozbiljnija. Više od dva vijeka, još od poraza Napoleona, anglosaksonske mornarice držale su pod kontrolom svjetske morske puteve. Najprije britanska, a potom američka.

Nisu ih ozbiljno ugrozili ni brodovi njemačkog cara, ni podmornice iz Drugog svjetskog rata. Tokom Hladnog rata, okeani su ostali gotovo netaknuti velikim sukobima. Čak je i piratstvo kod obala Afrike nakon 2000. godine relativno brzo suzbijeno. Drugim riječima, more je bilo stabilna scena.

Preokret u Perzijskom zaljevu

A onda dolazi ovaj trenutak. Američki zračni napadi 28. februara, zamišljeni kao kaznena akcija i pokušaj „obezglavljivanja“, trebali su poslati jasnu poruku Iranu.

Međutim, manje od šest sedmica kasnije, Iran ne samo da opstaje, već preuzima kontrolu nad Hormuškim moreuzom. Uz to, Sjedinjene Države pristaju na nejasno primirje. Taj obrt, kako ga opisuje Thomas Fassbender, teško je nazvati drugačije nego historijskom prekretnicom.

Nova priroda ratovanja: Dronovi i hipersonično oružje

U pozadini svega mijenja se i sama priroda ratovanja. Sukob u Ukrajini je već pokazao koliko brzo tehnologija mijenja pravila igre. Pomorski i zračni dronovi – nekada sporedni alat – postali su faktor koji može ugroziti i velike flote.

Čak se i ruska Crnomorska flota, dugo smatrana ozbiljnom silom, našla pod pritiskom. A to je, kako se sugeriše, tek početak. Sljedeća faza mogla bi biti hipersonično naoružanje, protiv kojeg klasične pomorske formacije trenutno nemaju jasan odgovor.

U tom kontekstu, povlačenje nosača aviona „Gerald R. Ford“ s Bliskog istoka sredinom marta dobija novu težinu. Zvanično objašnjenje spominjalo je tehnički problem, čak i požar u vešeraju. Ali u diplomatskim krugovima takve stvari rijetko prolaze bez dodatnih pitanja, jer činjenica ostaje ista: Sjedinjene Države nisu uspjele uspostaviti efektivnu kontrolu nad Hormuškim moreuzom.

Brojke koje pokreću svijet

Hormuz nije bilo kakva tačka na mapi. Njegov značaj za globalnu ekonomiju je nezamjenjiv:

• Nafta: Oko 25% sirove nafte koja se transportuje morem prolazi upravo tuda.

• Derivati: Kada se uključe i naftni derivati, brojka raste na najmanje 20% ukupne svjetske trgovine.

• Azija: Istočna Azija uvozi više od 35% svoje nafte iz Perzijskog zaljeva.

• Gas (LNG): Između 25 i 30% globalnih isporuka tečnog prirodnog gasa prolazi ovim putem. Evropska unija, koja se odrekla ruskog gasovoda, posebno osjeća ovu zavisnost.

Globalne „uske tačke“ i Južno kinesko more

Osim Hormuza, svijet se oslanja na niz strateških prolaza: Malajski moreuz, Južno kinesko more, Tajvanski moreuz, te Suez i Panamski kanal. Dok su Panama i Egipat i dalje čvrsto povezani sa Zapadom, u zonama pod uticajem država koje nisu dio zapadnog bloka situacija se komplikuje.

Posebno se izdvaja Južno kinesko more. Kroz ove vode prolazi:

• 35–40% globalnog kontejnerskog transporta.

• Skoro polovina robe široke potrošnje koja stiže u Evropu.

• 75% IT proizvoda i 25% automobila namijenjenih Zapadu (iz Kine, Japana, Južne Koreje i Tajvana).

Dugotrajna blokada ovog prostora mogla bi izazvati katastrofalan udar na evropske ekonomije. Energetski proizvodi vrijedni oko bilion dolara godišnje prolaze uz iransku obalu, dok se roba koja ide kroz Južno kinesko more procjenjuje na najmanje tri biliona dolara godišnje.

Rivalstvo velikih sila: Rim protiv Kartage?

Rivalstvo između Kine i SAD-a dobija novu dimenziju, a analitičari povlače paralele s Punskim ratovima. Kina kao sila u usponu nasuprot Americi koja pokušava očuvati poziciju.

Kineski ciljevi su jasni: integracija Tajvana i smanjenje američkog vojnog prisustva u zapadnom Pacifiku. S druge strane, američki „zaokret ka Aziji“, započet još u vrijeme Baracka Obame, jasno pokazuje gdje leži fokus Pentagona.

Gdje je tu Evropa?

Evropski pravac u ovoj priči gubi na značaju. U Washingtonu se EU sve češće posmatra kao prostor u opadanju. Postavlja se ključno pitanje: ako dođe do otvorenog sukoba oko Tajvana, hoće li Evropa biti najveći gubitnik?

Retorika o odbrani demokratije zvuči privlačno, ali geopolitički interesi su surovi. Historija nudi opomenu: saveznici Rima i Kartage nisu odlučivali o svojoj sudbini – ona je zavisila od ishoda sukoba giganata.

Za sada je jasno samo jedno: kontrola nad Hormuškim moreuzom više nije lokalna vijest. To je signal da se globalna ravnoteža pomjerila, a historija, jednom kada se pokrene, rijetko se vraća na staro.