Piše: Filip Mladenović (Danas)

Sa ogorčenjem i revoltom sam obavešten o morbidnoj i anticivilizacijskoj nameri da posmrtne ostatke proglašenog ratnog zločinca, četnika Blagoja Jovovića, prebacite u Beograd, o trošku svih građanki i građana Srbije, iz daleke Argentine, gde je zajedno sa svojim zloglasnim četničkim komandantom Jakovom Jovovićem pobegao od antifašističke ruke pravde 1945. godine.

Ta dva ratna zločinca, zajedno sa drugim četnicima, saradnicima okupatora Crne Gore, počinila su mnogobrojna zverstva nad pripadnicima vlastitog naroda, od tamničenja, prebijanja, mučenja do streljanja, a čiji je jedini „greh“ bio u tome što su se borili protiv okupacionih sila, najpre italijanskih fašista, a potom nemačkih nacista.

Za ovu priliku izdvajam samo jedan ratni zločin, počinjen 23. jula 1944. na Lazinama kod Danilovgrada, kada su četnički zlikovci pod komandom Jakova Jovovića streljali 52 mlada antifašista, devojaka i mladića.

Evo svedočenja profesora Milorada Zekovića, koji je tog krvavog leta 1944. godine imao 12 godina (iz knjige „Mrtvi ne zbore“, autor Branko N. Filipović, 2005, Danilovgrad):

„Jedne ljetnje noći 1944. godine, kada sam imao tek 12 godina, upali su u našu kuću neki zli i pomamni ljudi, krvavih očiju, zarasli u brade i naoružani do zuba. Da te strava uzme. Vjerovatno da su bili i pod uticajem alkohola. Zgrabili su moje sestre – Darinku i Milenu, blizankinje sa tek navršenih 18 godina. Vezali su ih, tukli i odveli u „Musovaču“, nedaleko od naše kuće.

Svi smo bili zapanjeni jer su moje sestre bile mirne i blagorodne djevojke, bez ijedne trunke zlobe i pakosti, a uz to i pristojno vaspitane. Neugodno mi je što ih hvalim, jer su one moje sestre, ali, Banjo, zaista su to bile ljupke djevojke i nijesmo sumnjali ni u kakvu njihovu krivicu. Ni najmanju.

Majka je, kao svako jutro, spremila da im odnesem bocu varenike i malo hljeba u „Musovaču“, očekujući da će ubrzo biti puštene. Kad sam došao pred „Musovaču“ jedan četnik krvavih očiju i s prepletenim korbačem od žice u ruci zvjerski me upitao: ‘Što hoćeš, ti mali, ovdje?’ Odgovorio sam mu da nosim sestrama malo hrane.

A on mi je, mršiknuvši me da se udaljim, odgovorio: ‘One su jutros odvedene na strijeljanje’. Bježeći, zapitao sam se – kako to strijeljanje, a prije neki dan su odvedene – nije im ni suđeno. Vratio sam se kući gdje sam već zatekao kuknjavu i plač. U crno su zavili sve nas, moj dragi Banjo“, priča Bata sa suzama u očima.

I zaista su ih strijeljali, u zoru 23. jula 1944. kako je odredio Jakov Jovović. Toga jutra počela je prozivka, a onda su po šestoro izlazili napolje, gdje su ih vezivali onako modre od udaraca, okupane u krvi. Teško je i zamisliti, a kamoli opisati kako su se osjećali oni koji su čekali na red za svoju smrt, kada bi čuli plotune i štektanje mitraljeza.

Na oko 500 metara od „Musovače“ postojao je duboki jarak u koji se cijedi voda iz okolnih lugova i za vrijeme ljetnjih suša. Jarak je adaptiran kao mjesto određeno za strijeljanje i zakopavanje. Kako koja grupa dolazi strijeljaju ih mitraljezima i drugim oružjem, ubacuju u jarak polumrtve i na kraju zakopavaju. Kada je prozvana i odvedena posljednja grupa, dželati su rekli glasno: „E, za danas je dosta“. Tu je sa 16 djevojaka i nevjesta strijeljana i Irena Radović, koju su odveli ispred troje maloljetnje djece, i Jelena S. Pavličić, učenica Državne trgovačke akademije, iz Gorice kod Danilovgrada. Prije svakog saslušanja, dželati su ih, razdraženi kao ogladnjeli psi, bjesomučno tukli po golom tijelu, šibali ih prepletenim žičanim korbačima, dok su im iz svježih rana tekli mlazevi krvi.“

Taj masakr je zaprepastio i okupatorske, nacističke oficire, pa je dva dana kasnije, 25. jula 1944. godine, poručnik Hineke, nacistički komandant Danilovgrada, uputio pismo Jakovu Jovoviću:
„Komanda mjesta Danilovgrad – O.U.25-VII-44 14,50

VRLO HITNO! Gosp. kapetanu J. Jovovicu – Kosovi Lug

G. potpukovnik Frišling moli vas da na svaki način prekinete sa daljim strijeljanjem. Bliža obaveštenja uskoro. On vas takodje moli da ovo dostavite g. Đurišiću. Poručnik Hineke, kom. mjesta“.

Čak i da je tačno da je Blagoje Jovović izvršio atentat na ustaškog ratnog zločinca Antu Pavelića, to ga nikako ne može abolirati za mnogobrojne ratne zločine počinjene nad svojim sunarodnicima u Danilovgradu i okolnim naseljima. U prilogu ovog Otvorenog pisma šaljem vam fotografiju ratnog zločinca Blagoja Jovovića u društvu okupatorskih, nacističkih vojnika.

Da zaključim: Ni četnička ni ustaška poratna emigracija u Argentini, u SAD i u Evropi nikada nije pomenula Blagoja Jovovića kao atentatora na Pavelića. Takođe, jugoslovenska vlast u FNRJ i SFRJ, koja je još 1951, godine zatražila ekstradiciju Pavelića od Argentine kako bi mu se ovde sudilo za ratne zločine, ni u jednom istoriografiji poznatom dokumentu, izvoru ili zapisu nije nikada pomenula da su četnički emigranti pucali na Pavelića u Argentini i ranili ga, a još manje da je to učinio Blagoje Jovović. I najzad, ne postoji nijedan istorijski dokument, dokaz, činjenica… u prilog navedenog.