Ove godine obilježavamo 60. godišnjicu objavljivanja romana Derviš i smrt Meše Selimovića. Zapravo, bolje bi bilo reći da tu godišnjicu ne obilježavamo. Već je kraj aprila, a nijedna bosanskohercegovačka institucija nije najavila prigodnu manifestaciju.

Na upit koji sam poslao Akademiji nauka BiH, dobio sam odgovor da oni planiraju obilježiti navedeni jubilej, ali da će o detaljima javnost biti blagovremeno obaviještena. Vjerujem da će makar ANUBiH nešto prirediti, kada su ostale institucije, a naročito institucije vlasti, posve indiferentne, piše Haris Imamović za portal !Odgovor.ba.

Naime, Akademija je i 2010, na primjeren način obilježila 100. godišnjicu Selimovićevog rođenja. Organizirala je međunarodni naučni skup, na kojem su sudjelovali kritičari iz BiH, Hrvatske, Njemačke, Velike Britanije, Sjedinjenih Država i Poljske. Radovi predstavljeni na skupu objavljeni su u zborniku “Književno djelo Meše Selimovića”, koji su uredili Zdenko Lešić i Juraj Martinović. 

Godina 1966.

“Moj doživljaj Derviša i smrti u trenutku kada se pojavio bio je šok i totalna književna fascinacija, koji, stišano, traju i danas”, kazala je Hanifa Kapidžić-Osmanagić u uvodu svog izlaganja na spomenutom skupu iz 2010.

Dobivši, uz ostalo, NIN-ovu nagradu za 1966. godinu, osvjivši simpatije i kritike i publike, Derviš i smrt je u trenutku kada se pojavio bio književna senzacija širom Jugoslavije. Pri tome valja dodati da, iako je izazvao najviše pažnje, Selimovićev roman nije bio jedino književno djelo tog ranga koje je objavljeno te 1966. godine u Bosni i Hercegovini. Naime, u istoj godini su objavljena još dva remek-djela moderne bh. književnosti, Kameni spavač Maka Dizdara i Pobune Derviša Sušića. Znakovita je da su sva tri djela, uz ostalo, tretirala (historijsku) sudbinu Bosne. 

Objava navedenih djela 1966. ostavila je na jugoslovenskoj sceni dojam snažnog napretka bosanskohercegovačke i, uže gledano, muslimanske kulture i književnosti, koje pod svim tim imenima još uvijek nisu smjele zvanično postojati. Moglo se govoriti samo o srpskoj ili hrvatskoj književnosti, na srpsko-hrvatskom jeziku; rjeđe o jugoslovenskoj literaturi.

Kako je svojedobno primijetio Jasmin Agić, ovaj Selimovićev roman “na dotad neviđen način počinje javnosti Jugoslavije predstavljati svijet bosanskohercegovačkih muslimana”.

Znakovito je i to da je 1966. - godina u kojoj je vlast izgubio Aleksandar Ranković, najsnažniji zagovornik unitarnog uređenja Jugoslavije i integralnog jugoslovenstva, koje je negiralo višenacionalnu narav zemlje. Njegov odlazak je bio dio odluke jugoslovenskog rukovodstva na čelu s Titom da otvori proces decentralizacije Jugoslavije, u skladu sa zahtjevima Hrvata, Slovenaca i drugih. To će do kraja 1960-ih, uz ostalo, ishoditi nacionalnim priznanjem Muslimana, a počev od 70-ih bh. komunističko rukovodstvo će intenzivirati svoju borbu za većin stepenom suvereniteta unutar Jugoslavije.

Za razliku od npr. Sušića, koji će kao dio bh. komunističkog rukovodstva, do kraja podržavati navedene procese, Selimović se distancirati od svega toga, a vrhunac će biti njegovo preseljenje u Beograd 1971.

Selimović i Ivo Andrić

Osveta sredini 

U Moralističkim fragmentima (str. 58), Milo Lompar, trenutno stentor nacionalističkog dijela antirežimske javnosti u Srbiji i potencijalni kandidat za predsjednika, podsjeća na testament Meše Selimovića, gdje se uz ostalo kaže:

“Potičem iz muslimanske porodice, iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome također pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom a ne posebnom književnošću srpsko-hrvatskog jezika.”

Bh. komunističke vlasti su 1944. streljale piščevog brata Šefkiju Selimovića, a zatim su 1975, obračunavajući se sa “neprijateljskom grupom” Pašage Mandžića, na robiju poslale njegovog drugog brata, Teufika zvanog Buđoni.

Teufik Selimović je od 1945. pa sve do 70-ih, bio visokopozicionirani kadar državne bezbjednosti, i, kako piše Kadrija Hodžić, “ponio je hipoteku da svom najstarijem bratu Šefkiji Selimoviću, partizanskom oficiru, osuđenom na smrt streljanjem decembra 1944. u oslobođenoj Tuzli, nije pomogao da se spasi”.

Šefkiju su komunističke vlasti streljale zbog toga što je, nakon što su mu ustaše odnijele sve stvari iz stana, iz državnog magazina neovlašteno uzeo krevet i ormar, te nekoliko čaršafa.

“Godinama je”, veli Hodžić, “stigma za ovo nedjelo ležala na samom Buđoniju, kome se u kuloarima prigovaralo da je žrtvovao brata zarad karijere partizanskog funkcionera, odnosno da je to bila ideološka cijena koju je Buđoni platio za poštovanje visokog partizanskog morala.”

Ako bosanski komunistički režim, uz to što je samo usmrtio jednog Mešinog brata, potaknuo i drugog na častohlepnu svirepost dostojnu Richarda III (pa ga onda poslao na robiju), onda je, na ljudskom nivou, donekle razumljivo što pisac tako žustro 60-ih i 70-ih odbija staviti svoju ličnost u službu tog režima, pa i njegovih najvažnijih političkih projekata tog doba: nacionalnog priznanja Muslimana i jačanja bosanskohercegovačke državne zasebnosti unutar Jugoslavije.

Tome treba pridodati i jedno gotovo pa sistemsko omalovažavanje Selimovićevog književnog rada u užim bh. okvirima, sve dok 1966. nije priznat na širem, jugoslovenskom planu.

”Jedna je istina nepobitna kad je u pitanju Meša Selimović, a to je da je cijelog života bio u sukobu sa sredinom koja ga nije željela niti razumjela i zbog tog prezira provincije, a iz čistog prkosa, neprekidno je odbacivao dijelove sebe”, zapisao je Jasmin Agić.

Po Agiću, Selimović je “razočaran u sredinu iz koje je potekao, nastojao zadati joj najbolniji mogući udarac revanšizma”.

Ovako Agić poentira: ”U Beogradu se, tako se barem činilo ovdje u Bosni i Hercegovini, svojski trudio da u nekom iracionalnom osvetničkom duhu napakosti sredini koja ga je potcjenjivala i odbacivala. Nije propuštao priliku da istakne njenu zaostalost, duhovnu učmalost i intelektualnu bijedu, a dobro je znao da će najveću sramotu nanijeti bude li odbacivao vlastiti identitet i porodično naslijeđe.”

Šefkija i Meša Selimović

Sušić kao antipod Selimoviću

Poređenja radi, Derviš Sušić u Parergonu ne samo što ističe svoj snažan osjećaj pripadnosti muslimanskoj naciji, već i nasrće na logiku po kojoj bi Muslimani bili, kako kaže, “primorani da se opet potucaju od srpstva do hrvatstva, ne postavši nikad ni pravi Srbi, ni Hrvati, ili da igraju superiorno nadnacionalno jugoslovenstvo kao nacionalno opredjeljenje, ali intimno bolujući od onoga što se u tim relacijama može nazvati - repa bez korijena.” (str. 503)

Sušićev stav da Muslimani, koji su izjašnjavali kao Srbi, nisu nikad postali ni pravi Srbi, može se čitati i kao polemička strelica upućena, uz ostalo, i u pravcu Selimovića.

Sušić ide čak dotle da kritikuje evropeiziranu, intelektualnu “elitu”, koja je rasla među muslimanskim stanovništvom između dva svjetska rata i, koja je, kako veli, “za novac, titule i sinekure bila u stanju da javno poriče i ono malo posebnosti što ju Muslimanima moćni protivnici dopuštali”. (str. 332)

On će u seriji Tale parodirati manire navedene elite, kroz lik Halilčića Hrsuza, “Europljanina i intelektualca, slučajno zatečenog u ovom mjestu i ovom vremenu”.

Je li se Selimović osjećao “slučajno zatečenim u ovom mjesti i vremenu”?

”Kome takođe pripadam” i “jednako poštujem svoje poreklo” 

Negodujući zbog toga što se navodno ne poštuje piščev testament, pa ga se, osim srpskim, smatra i bosanskim piscem, Milo Lompar u Fragmentima kaže: “Istorijska činjenica se prvo stavlja u senku, da bi se u narednom koraku falsifikovala i da bi se srpski pisac - u javnoj svesti - pretvorio u jugoslovenskog, a potom u bosanskog pisca. Da bi postao baš ono što nije hteo da bude.”

Može li se kazati da Selimović nije dopuštao da mu se pripisuje još neka pripadnost, izuzev srpske? Da li je, u tom pogledu, bio rigidan kao sam Lompar?

Pročitajmo ponovo dio testamenta, koji Lompar navodi: “Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome također pripadam (sic!)…”

Dakle, Selimović decidno kaže da, osim srpskoj literaturi, pripada i književnom stvaralaštvu u BiH, što je više nego dovoljna osnova da ga se naziva i bosanskohercegovačkim piscem. To što Lompar prelazi preko ovoga “kome također pripadam” kao da nije ni napisano govori o njegovom autorskom kredibilitetu.

Istina, Selimović pojašnjava da književno stvaralaštvo u BiH nije “posebna književnost”. To je bila konvencionalna mudrost tog vremena. Danas nauka bh. književnost smatra posebnom književnošću, što znači da Selimovića možemo kategorizirati i kao bh. pisca.

Osim što podcrtava svoju pripadnost bosanskohercegovačkoj književnosti (“književnom stvaralaštvu u BiH, kome također pripadam”), Selimović u testamentu podcrtava i važnost svog muslimanskog porijekla za svoj spisateljski identitet. 

Evo šta on kaže u dijelu testamenta, koji Lompar ne navodi: ”Jednako (sic!) poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono (sic!) što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja (sic!), u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom.”

Lompar radi upravo to: razdvaja Selimovićevo porijeklo od njegovog nacionalnog opredjeljenja, kako bi ga predstavio isključivo kao srpskog pisca.

On svodi Selimovića na ego cogito, stavljajući fokus na njegovo “precizno samoodređenje” u nacionalnom pogledu. Lompar zatim protestvuje zbog toga što njegovi neistomišljenici prianjaju “uz neverovatno-uveseljavajuću misao da čovek koji je napisao tako veličanstvenu knjigu kao što je Derviš i smrt nije znao ko je on sam”. (str. 59)

Selimović je, naravno, znao ko je on sam, s time što je o tome šta čini čovjeka, kako vidimo u testamentu i u romanima, imao suptilniji uvid od Lompara. Naime, Selimović je znao da se čovjek ne može svesti samo na opredjeljenje, svjestan značaja koje ima npr. porijeklo.

Zato on kaže: “Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad.” (Podvukao H. I.) Po Lomparu samo nacionalno opredjeljenju čini čovjeka, stoga je Selimović samo srpski pisac, a Derviš i smrt samo srpski roman, itd, ali vidimo da sam Selimović ne misli tako, i ne daje veći značaj srpskom opredjeljenju u odnosu na svoje bosanskomuslimansko porijeklo, ističući da ih jednako poštuje i nalazeći da su oboje odredili njegovu ličnost i rad.

Dakle - kako kaže Hegel - ne samo subjektivni duh (“ja”), već i porodica, moral, običajnost, građansko društvo, država, kao pojave objektivnog duha u kojima se apstraktno “ja” dovršava, prevazilazeći svoju izvornu nedovoljnost (Grci bi rekli, στέρησις). 

Selimović oštro protestvuje protiv toga da ga se reducira samo na “ja”, na opredjeljenje, na cogito ego, na htijenje, što upravo Lompar radi, posmatrajući ga, po osnovu njegovog opredjeljenja, isključivo kao srpskog pisca, a isključujući njegovo bosanskomuslimansko porijeklo; dakle, razdvajajući strogo porijeklo od opredjeljenja. A uprkos tome što je Selimović to razdvajanje decidno zabranio, ocijenivši ga kao zloupotrebu.

Da je Selimović smatrao da je samo srpski pisac, to bi i napisao u testamentu. Ništa ne bi dodavao, ne bi komplikovao. Ali on nije postupio tako, već je ukazao na višedimenzionalnost svog identiteta, na svoju višestruku pripadnost. Na nama je da to poštujemo, ako ništa kao historijski fakt.